„Sve sto dise hvali Gospoda!
Aliluja!"
(Psalam 150, 6)
Pravoslavni stanovnici u primorskim gradovima i na
dalmatinskim ostrvima srecu se jos u ranom srednjem veku. Bili su to uglavnom
pravoslavni Grci, a kasnije u XIV, XV i XVI veku, postoje i kolonije Srba.
U XIV veku, osnovana su tri srpska manastira: Krupa (1317), Krka (1350) i
Dragovic (1395), koji postaju duhovna sredista, kulturna stecista i
nacionalna zborista srpskog naroda u Dalmaciji.
Manastir Krupa sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice nalazi se ispod
krsevitog Velebita, na zaravni gde se recica Krupa uliva u Zrmanju. Ovaj
manastir osnovali su u vreme kralja Milutina kaludjeri koji su izbegli iz
Bosne, iz istoimenog manastira, koji se nalazio na uscu reke Krupe u Vrbas.
Manastir Krku, sa hramom Svetog Arhangela Mihaila, osnovao je 1350.
godine kaludjer Ruvim, a ktitor je bila Jelena, sestra cara Dusana i udovica
bana Mladena II Subica.
Treci manastir, manastir Dragovic, podigli su pravoslavni Srbi sa svojim
kaludjerima koji su, posle Kosovske bitke, izbegli iz Srbije i Bosne u
dalmatinske krajeve. Manastir je podignut na reci Cetini, nedaleko od Vrlike.
Ovo mu je trece staniste. Smisljenim formiranjem vestackog jezera Peruca
1954. godine, drevni manastir Dragovic je, zajedno sa srpskim selima koja su
se nalazila nizvodno uz samu reku Cetinu, potopljen, a srpski zivalj iseljen.
Od XVI veka, kada su ojacala srpska naselja u Dalmaciji, Pecka
patrijarsija je poverila dabrobosanskom mitropolitu na upravu ove prostore.
Oni su, kao „egzarsi cele Dalmacije", poveravali duhovno staranje nad
Srbima Dalmatinske krajine arhimandritima manastira Krke. Kada je, 1718.
godine, cela Dalmacija pala pod mletacku upravu, Srbima u Dalmaciji nametnuta
je crkvena vlast Filadelfijske arhiepiskopije. Novoj vlasti srpski
pravoslavni zivalj se snazno odupreo zbog toga sto je ova arhiepiskopija
prihvatila uniju sa Rimokatolickom crkvom. Srbi nisu hteli da priznaju
unijatskog arhiepiskopa i zahtevali su da dobiju arhijereja iz svoga roda i
svoje Crkve, Pecke patrijarsije.
Posle Pozarevackog mira, 1718. godine, Srpskom crkvom u Dalmaciji
upravljao je jedno vreme Savatije Ljubibratic, izbegli hercegovacki
mitropolit. Vladiku Savatija nasledio je njegov sinovac Stefan Ljubibratic,
koga je mletacka vlast prognala 1722. godine.
Sprecavani da redovnim putem dobiju svog duhovnog poglavara, predstavnici
pravoslavnog svestenstva i srpskog naroda izabrali su 1750. godine za svog
episkopa uglednog protopopa Simeona Koncarevica, coveka siroke kulture i
crkvene predanosti. Po odobrenju peckog patrijarha, Simeona je rukopolozio
dabrobosanski mitropolit sa dvojicom episkopa. Kao narodni tribun i rodoljub,
vladika Simeon je 1753. godine proteran iz Dalmacije, i od tada je proslo
mnogo vremena dok Srbi u Dalmaciji nisu dobili svoga vladiku. Tek pod
francuskom vlascu, odobreno je pravoslavnim Srbima da organizuju crkveni
zivot i imaju svoga episkopa. Posle tog odobrenja, za dalmatinskog episkopa
postavljen je izbegli hercegovacki mitropolit Benedikt Kraljevic (1810–1829).
Odlaskom Francuza, vladika Benedikt se pod snaznim pritiskom austrijske
vlasti i Rimokatolicke crkve priklonio uniji. Pravoslavni srpski narod to
nije prihvatio, i vladika Benedikt Kraljevic je morao da se povuce sa
episkopskog trona.
Dolaskom vladike Josifa Rajacica (1829–1834) i ulaskom Dalmatinske
eparhije u sastav Karlovacke mitropolije, polozaj Srpske crkve u tim
prostorima se normalizuje. Zauzimanjem vladike, otvorena je 1833. godine
Bogoslovija u Sibeniku, koja je 1841. godine, zajedno sa sedistem eparhije, premestena
u Zadar. Posle episkopa Rajacica, na tron Dalmatinske eparhije dolaze ugledni
arhijereji: Pantelejmon Zivkovic (1834–1835), Jerotej Mutibaric (1843–1853),
Stefan Knezevic (1853–1890) – predani borac za narodna i crkvena prava Srba u
Dalmaciji. Njega je nasledio umni Nikodim Milas, ponos bogoslovske nauke,
posebno kanonskog prava i crkvene istorije. Dimitrije Brankovic je bio
vladika dalmatinski od 1913. do 1918. godine.
Od 1874. do 1918. godine, Dalmatinska eparhija je bila zajedno sa
Bokokotorskom u sastavu Bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Prilikom
ujedinjenja delova Srpske crkve posle Prvog svetskog rata, usla je u sastav
ujedinjene Srpske patrijarsije. Kako je tada Zadar pripao Italiji, episkopsko
sediste je vraceno u Sibenik.
Posle ujedinjenja Srpske crkve, dalmatinski episkopi su bili: Danilo
Pantelic (1921–1927), Maksimilijan Hajdin (1928–1931) i Irinej Djordjevic,
koga su italijanske okupacione vlasti internirale u Italiju, u jedan od
logora u okolini Firence. Vladika Irinej je oslobodjen tek posle kapitulacije
Italije, a posle Drugog svetskog rata odlazi u Ameriku, pa potom u Englesku
gde je i umro.
Dalmatinska eparhija je u posleratnom periodu dozivela duhovnu obnovu u
vreme episkopa Stefana (Boce) (1959–1978) i Nikolaja (Mrdje) (1978–1992).
Istorijski je od velikog znacaja obnova Bogoslovije u manastiru Krki,
zaslugom vladike Stefana, a velikim zalaganjem vladike Nikolaja podignuta je
i nova zgrada bogoslovskog ucilista u manastiru. Na tronu Dalmatinske
eparhije od 1992. godine nalazi se vladika Longin (Krco).
U Drugom svetskom ratu, pored hapsenja i suzanjstva vladike Irineja,
stradalo je 27 svestenosluzitelja, 22 svestenika i 5 monaha. Tokom ratnih
godina (1941–1945), na prostorima Dalmatinskog vladicanstva unisteno je 17
crkava, a ostecene su 23. Stradala su i 2 manastira i 18 parohijskih domova,
a 12 crkvenih objekata je tesko osteceno. Unisteno je 49 arhiva i 30 crkvenih
biblioteka.
U ratu 1991–1995. godine, u Dalmatinskoj eparhiji sruseno je 14, a
osteceno 45 hramova. Porusene su crkve u mestima: Brocanac, Glavina Donja
(kod Imotskog), Dabar, Zemunik Donji, Kasic, Skradin, Crno kod Smokovica,
Susci. Jedan parohijski dom je unisten, a 13 je osteceno.
U jednom od izvestaja sa podrucja ove eparhije kaze se: „Sa velikim bolom
i tugom izvestavamo Vas da je sveti hram Uspenja Presvete Bogorodice u
Imotskom Glavina Donja, nocas 29. 10. 1991. godine u 1 c., miniran i porusen.
Unisten je ikonostas sa neprocenjivom vrednoscu. Vrata su raznesena u
parcice. Podne kamene ploce izletele su iz svojih lezista, prozori su
poispadali, zidovi popucali, krov je rastresen…." Tokom 1992. godine,
ova crkva je srusena do temelja.
Hrvatskom agresijom na Republiku Srpsku Krajinu, operacijom „Oluja"
avgusta 1995. godine, srpski narod je prognan, a njegove svetinje opljackane,
oskrnavljene i unistene. Ovo je jedina eparhija Srpske pravoslavne crkve na
podrucju bivse Jugoslavije koja nema nijedno svesteno lice (novembar 1996). I
posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma, minirana je oktobra 1996. godine
crkva Svete Nedelje u Karinu, i demoliran hram u Obrovcu.
Sibenik
Saborna crkva Uspenja Presvete Bogorodice – podignuta 1810. Ikonostas
delo slikara Alekse Lazovica 1827. godine. Nepoznato lice, za vreme
bogosluzenja pred vernicima, uslo u hram i razbilo veliki polijelej (luster)
(1991–1993).
Eparhijska rezidencija. Ostecena mitraljeskom vatrom. Prema izvestaju
nadleznih crkvenih vlasti, provaljena, opljackana i demolirana. Na nekoliko
mesta prokisnjava, tako da je pao plafon na vise mesta (1991–1993) (Izvestaj
br. 10/96 od 24. septembra 1996).
Parohijski dom
provaljen i delom opljackan u decembru 1992. godine.
Baljci
Crkva Rodjenja Svetog
Jovana Krstitelja – podignuta 1730. godine. Obnovljena
1976. godine. Ostecen krov i juzna fasada (1991–1993).
Benkovac
Crkva
Rodjenja Svetog Jovana Krstitelja – podignuta 1875, na mestu starije iz 1590.
godine. Ikonostas iz XIX veka. Crkva delimicno ostecena (1991–1993).
Provaljena avgusta 1995. godine. Parohijski dom iz XVI veka. U XVIII
veku sluzio kao rezidencija dalmatinskog episkopa i pisca Simeona
Koncarevica. Provaljen i demoliran od hrvatske vojske avgusta 1995. godine.
Dva parohijska doma provaljena i opljackana avgusta 1995. godine.
Bilisani
Crkva Rodjenja Svetog Jovana Pretece – podignuta 1860. godine. Ikonostas
iz iste godine, delo slikara Cukara. Provaljena i demolirana (1991–1995).
Biljane Gornje
Crkva Svetog velikomucenika Georgija – gradjena u dve faze: prva, druga
polovina XIV veka; druga, 1537. godine. Granatirana od hrvatske vojske
(1991–1993).
Biovicino Selo
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla – sagradjena 1524, obnovljena 1710.
godine. Na ikonostasu se nalaze poznate „Busoviceve carske dveri" iz
1704. godine. Provaljena i demolirana avgusta 1995. Parohijska kuca
provaljena i demolirana avgusta 1995. godine.
Biocic (Tepljuh)
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla – podignuta na temeljima starije oko
1780. godine. Ikonostas iz druge polovine XVIII veka. Provaljena i demolirana
avgusta 1995. godine.
Bratiskovci
Crkva Svetog Nikole – podignuta 1592. godine. Ikonostas kombinovan
ikonama iz XVIII i XIX veka. Granatirana od strane hrvatskih agresora
(1991–1993).
Bribir
Crkva Svetih Joakima i Ane iz 1574. godine. Provaljena, a inventar
ostecen; ikonostas bez prestone Hristove i Bogorodicine ikone i bez pola
ikona iznad ikone Tajne vecere (Izvestaj br. 178/97, od 9. juna 1997.
godine).
Brocanac (kod
Splita)
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla – podignuta u XVIII veku. Obnovljena
1805. i 1989. godine. Srusena od strane Hrvata (1991–1993).
Glavina Donja (kod
Imotskog)
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice – podignuta 1722, obnovljena 1884.
godine. Minirana nocu, 29. oktobra 1991. godine, u 1 cas. Unisten ikonostas,
bogosluzbeni predmeti, crkvene i maticne knjige. Tokom 1992. godine srusena.
Golubic
Crkva Prenosa mostiju arhidjakona Stefana – podignuta 1462. godine.
Kasnije dogradjivana. Ikonostas iz XIX veka. Jako ostecena, neupotrebljiva
(ECMM, 1/94,86).
Dabar (kod Splita)
Crkva Svete Nedelje – podignuta 1976. godine. Porusena od Hrvata (1991–1993).
Dalmatinsko Kosovo
Crkva Svetog mucenika Lazara Srpskog – podignuta 1889. godine. Ikonostas
s kraja XIX ili pocetka XX veka. Metoh manastira Krke. Opljackana i ostecena
avgusta 1995. godine.
Drnis
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice – podignuta 1618. godine, na temeljima
starije. Nova podignuta 1905. godine. U proslom ratu (1941–1945) opljackana. Generalno
obnovljena 1983. godine. Tokom ratnih operacija (1991–1993) krov i zvonik
pogodjeni granatama. Unutrasnjost demolirana (Izvestaj br. 178/97, od 9. juna
1997. godine).
Drnis (na groblju)
Crkva Svetog arhandjela Mihaila – podignuta 1852. godine. Provaljena i
demolirana avgusta 1995. Parohijski dom provaljen i opljackan avgusta 1995.
godine.
Zagrovic
Crkva Prenosa mostiju Svetog Nikolaja iz 1537. godine. Unutrasnjost
demolirana (Izvestaj br. 178/97, od 9. juna 1997. godine). Parohijski dom
provaljen, devastiran i delimicno opljackan (Izvestaj od 9. maja 1997.
godine).
Zegar
Crkva Svetog velikomucenika Georgija – prvobitna podignuta 1610. godine. Sadasnja
iz 1897. Demolirana (1991–1995). Parohijski dom spaljen, ostali samo zidovi
(1991–1995).
Zadar
Crkva Svetog proroka Ilije – podignuta 1563; obnovljena 1773. godine. U
Drugom svetskom ratu znatno stradala. Obnovljena 1969/70. godine. Ikonostas
delo Mihaila Sperance s pocetka XIX veka. Pocetkom 1992. provaljena,
demolirana i ukradeno sedam ikona (ikone naknadno pronadjene u Zagrebu).
Kapela Svetog arhangela Mihaila (na groblju) – podignuta 1886. godine.
Provaljena i demolirana. Zidovi osteceni gelerima granata (1991–1993).
Zemunik Donji
Crkva Svetog Save Srpskog – podignuta uoci Drugog svetskog rata. Srusena
od strane Hrvata 1992. godine.
Ivosevac
Crkva Svetog Jovana Krstitelja iz IX veka; obnovljena 1967. i 1975. godine.
Unutrasnjost demolirana i deo inventara unisten (Izvestaj br. 178/97, od 9.
juna 1997. godine).
Islam Grcki
Crkva Svetog velikomucenika Georgija – podignuta 1675. godine, kao
zaduzbina Stojana Jankovica. Obnovljena 1712. godine. U crkvi sahranjeni
clanovi ugledne srpske porodice Jankovic i Desnica. U januaru 1993. crkvu
granatirala hrvatska vojska. Ostecen je i grob knjizevnika Vladana Desnice.
|