„Sudi mi, Boze, i raspravi
parbu moju
s narodom rdjavim! Od coveka
nepravednoga i lukavoga izbavi me."
(Psalam 43, 1)
Ova eparhija zahvata podrucje severoistocne Bosne, kojim je na prelazu iz
XIII u XIV vek upravljao srpski kralj Dragutin. Prema predanju i ocuvanim
crkvama i manastirima, on je mnogo doprineo utvrdjivanju pravoslavne vere u
ovom delu Bosne. „Bosanski" episkop Vasilije, koji se 1293. godine
nalazio u kraljevoj deputaciji upucenoj u Veneciju, u vezi zenidbe njegovog
sina Vladislava, svakako je bio episkop onog dela Bosne kojim je upravljao
kralj Dragutin. Sredinom XV veka, u vreme Brankovica, sediste pravoslavnog
episkopa za podrucje Bosne bilo je u Srebrenici. Posto je pod Turcima Zvornik
dobio veci znacaj, kao sediste Sandzaka, u Zvorniku je utvrdjeno i sediste
episkopa, a njena teritorija se prostirala na obe strane Drine. Tek pocetkom
XVIII veka mesta sa desne strane reke Drine potpasce pod upravu Valjevske i
Uzicke eparhije.
Pod turskom vlascu, zvornicki episkop se pominje prvi put 1488. godine.
Nesto kasnije, u vreme smederevskog episkopa Pavla i njegovog nastojanja da
se uspostavi redovno stanje u Srpskoj crkvi (Peckoj patrijarsiji), pominje se
zvornicki episkop Teofan, koga je postavio Pavle. Vladika Teofan se zadrzao
verovatno jos kratko vreme u Zvornickoj eparhiji, a zatim se pominje kao
arhiepiskop srpski. U „Sopocanskom pomeniku", medju poglavarima Srpske
crkve navodi se njegovo ime odmah posle episkopa Pavla. U to vreme, ima
pomena i o zvornickom episkopu Domentijanu, koga je imenovao ohridski
arhiepiskop Prohor, ali on verovatno nikad nije ni dosao u Zvornik.
Posle obnove Pecke patrijarsije, pominju se zvornicki episkopi: Pavle
(1561–1576), Georgije, Teodosije (1602), Gavrilo (1627), Konstantin (1629),
Luka, Venijamin, Isaija, Ananija (1679) i Gerasim (presao sa patrijarhom Arsenijem
III u Ugarsku 1690). Od tada pa sve do ukidanja Pecke patrijarsije ne pominju
se zasebni zvornicki episkopi, vec je ova Eparhija bila pripojena nekoj od
susednih eparhija, ili su njom upravljali susedni episkopi dabrobosanski,
valjevski, uzicko-ariljski ili moravicki.
Ukidanjem Pecke patrijarsije (1766), zvornicki episkopi su dobili titulu
mitropolita: Grigorije (1767–1773), Gerasim (1776–1804), Joanikije (1804–1807
– Srbin ubijen zbog saradnje sa ustanicima u Srbiji), Evgenije, Gavrilo
„Hromi" (1808–1837 – rodom iz Slivne), Kiril (1837–1848 – Grk) i
Agatangel (1848–1868). U njegovo vreme je preneseno sediste Eparhije u Donju
Tuzlu (1852), i od tada se ona zvanicno zove Zvornicko-tuzlanska eparhija. Od
tada su zvornicko-tuzlanski episkopi bili: Pajsije (1868–1873), Dionisije
Ili(jevi)c (1873–1892), Nikolaj Mandic (1892–1897), Grigorije Zivkovic
(1897–1909), Ilarion Radonjic (1909–1921), Nektarije Krulj (1929–1951) i
Longin Tomic (1955–1977), koga je nasledio episkop Vasilije (Kacavenda).
Tokom Drugog svetskog rata, na podrucju Zvornicko-tuzlanske eparhije
izvrsen je pravi duhovni genocid. Mucki je postradalo 36 svestenika i dva
kaludjera. Tokom ratnih godina, poruseno je 17 a osteceno 37 srpskih
pravoslavnih hramova. Unisten je jedan manastir i 25 parohijskih domova (10
je minirano, a 15 spaljeno). Pored navedenog, jos 20 raznih crkvenih objekata
je znatno osteceno. Unistene su 62 crkvene arhive, a 49 crkveno-opstinskih i
manastirskih biblioteka je zanavek nestalo.
Najveci broj srpskih pravoslavnih hramova u ratu (1991–1995) stradao je
na podrucju Zvornicko-tuzlanske eparhije. Srpske svetinje ovog vladicanstva
podjednakom zestinom razarali su muslimanski fundamentalisti i hrvatski
nacionalisti-ustase. Sruseno je 38 crkava, a 60 je tesko osteceno. Jedan
manastir je takodje znatno ostecen. Porusen je 31, a osteceno 19 parohijskih
objekata i drugih crkvenih zdanja.
Tuzla
Saborna crkva Uspenja Presvete Bogorodice – osvecena 28. avgusta 1882.
godine. Fasadu i krov ostetila 1992. godine muslimanska armija (Izvestaj
ECMM, 1/94,32).
Episkopski dvor –
generalno obnovljen 1990. godine. Ostecen tokom 1992. granatama
ispaljenim od strane muslimanske armije. Ostecen krov (dve rupe od granata) i
fasada. Neke dragocenosti nestale (Izvestaj ECMM, 1/94, 32).
Upravna zgrada Crkvene opstine. Ostecena granatama (1991–1995).
Tuzla (Trnovac)
Crkva Svetog velikomucenika Georgija – osvecena 14. oktobra 1900. godine.
U ratu (1941–1945) demolirana od ustasa. Unisten ikonostas. Posle Drugog
svetskog rata obnovljena. Ostecena granatama (1991–1995).
Ajdanovic
Crkva Svetog velikomucenika Prokopija. Filijalni hram zapaljen granatama
(1991–1995).
Blatnica
Crkva Svetog velikomucenika Kneza Lazara Srpskog – osvecena 28. juna
1973. godine. Ostecena gelerima granata (1991–1995).
Boljanic
Crkva Svete Trojice (Silazak Svetog Duha) – osvecena 1905. godine.
Ostecena gelerima granata (1991–1995).
(Bosanska) Bijela
Crkva Vaznesenja Gospodnjeg – osvecena 14. oktobra 1936. godine.
Zapaljena i srusena izvan ratnih operacija (1991–1993). Parohijski dom podignut 1970.
godine. Zapaljen i razoren izvan ratnih operacija (1991–1995).
(Bosanski) Brod
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice – osvecena 14. oktobra 1890. godine.
Ostecena prilikom bombardovanja Broda 1944. godine. Bogosluzbeni predmeti,
crkvene i maticne knjige unisteni. Generalno obnovljena 1973. Minirana i
srusena do temelja izvan ratnih operacija 1992. godine. Bogosluzbeni
predmeti, crkvene knjige i deo arhive unisteni. Parohijski dom opljackan i
ostecen granatama (1991–1993).
(Bosanski) Luzani
Crkva Svih Svetih – podignuta 1982. na temeljima starije crkve iz 1883.
godine. U Drugom svetskom ratu (1941–1945) bogosluzbene i maticne knjige,
arhiva i bogosluzbeni predmeti unisteni. Minirana i srusena izvan ratnih
operacija 1992. godine, u vreme pravoslavnog Vaskrsa.
(Bosanski) Luzani (stari hram)
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla – podignuta 1928. godine. Spaljena i
minirana na Vaskrs 1992. Unisteni bogosluzbeni predmeti i crkvene knjige. Parohijski
dom spaljen i unisten 1992. godine. Ostali samo zidovi. Groblje demolirano
1992. godine.
(Bosanski) Luzani (Polje)
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla – filijalna crkva podignuta 1935.
godine. Razrusena na Bozic 1993, izvan ratnih dejstava.
(Bosanski) Milosevac
Crkva Svetog Nikole – podignuta 1906. godine. Ostecena od ustasa u
proslom ratu (1941–1945). Bogosluzbeni i crkvene knjige unistene, a
parohijski dom zapaljen. Generalno obnovljena u vremenu od 1971. do 1980.
godine. Ostecena granatama (1991–1993).
(Bosanski) Samac
Crkva Svetog velikomucenika Dimitrija – podignuta 1937. godine. Ostecena
gelerima (1991–1992). Parohijski dom ostecen gelerima granata (1991–1995).
(Bosanski)
Samac
(filijalni hram na
gradskom groblju)
Crkva razorena u prolece 1992. godine. Prva crkva u Bosni i Hercegovini
koja je srusena.
Brcko
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice osvecena 26. septembra 1971. godine.
Fasada ostecena puscanim zrnima i gelerima granata (1991–1995).
Svetosavsko-parohijski dom podignut 1973. godine. Krov ostecen granatama
(1991–1995).
Bukvik
Crkva Svetog proroka Ilije – podignuta 1903. godine. Porusena do temelja (1991–1993).
Parohijski dom podignut 1971. godine. Porusen (1991–1993).
Vinska
Crkva Rodjenja Presvete Bogorodice – osvecena 21. septembra 1933. godine.
U proslom ratu (1941–1945) pretvorena u magacin nemacke vojske. Bogosluzbene
i maticne knjige i arhiva unisteni. Obnovljena 1945. i 1983. godine. Crkva
granatirana izvan ratnih operacija (1991–1995). Dosta ostecena. Parohijski
dom podignut 1971. godine. Spaljen i razoren (1991–1995).
Crkva Svetog proroka Ilije – osvecena 1974. godine. Demolirana i inventar
unisten izvan ratnih operacija (1991–1995).
Visocnik
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice – filijalna, osvecena 9. avgusta 1939.
godine. Demolirana i znatno ostecena (1991–1993). Svetosavski dom ostecen
(1991–1993).
Visnjik
Crkva Obnovljenja hrama Svetog Georgija (Djurdjic) – filijalni hram
podignut 1968. godine. Zapaljena (1991–1995).
Vrela (Gornja)
Crkva Ognjene Marije – osvecena 1939. godine. Razorili Hrvati izvan
ratnih dejstava (1991–1993).
Vucilovac
Crkva filijalna razorena (1991–1995). Svetosavski dom razoren
(1991–1995).
Gnionica
Crkva Svetog velikomucenika Lazara Srpskog osvecena 27. jula 1991.
godine. Razorena do temelja (minirana) izvan ratnih operacija (1991–1993).
Gornja Jasenica
Crkva Svetih apostola Petra i Pavla – osvecena 12. jula 1900. godine.
Ostecena i demolirana od ustasa u ratu (1941–1945). Obnovljena 1969. godine.
Demolirana (sa velikim ostecenjima) 1993. Parohijski dom podignut 1976. godine. Zapaljen
(1991–1995).
Gornji Krecani
Crkva Svetog
jevangelista Marka – filijalni hram iz 1991. godine. Ostecena u
vecoj meri granatama (1991–1995).
Gornji Svilaj
Nova crkva iz 1986, jos neosvecena. Minirana izvan ratnih dejstava, juna
1992. godine.
Gradacac
Crkva Svetog proroka Ilije – iz 1887. godine. U proslom ratu (1941–1945)
unistene bogosluzbene i maticne knjige, arhiva i deo liturgijskih predmeta.
Obnovljena 1965. i 1980. godine. Granatirana i paljena, a inventar (ikone)
unistila muslimanska armija 1992. (Izvestaj ECMM, 1/94, 42) Parohijski dom
iz 1882. godine. Unisten i razoren od strane muslimana 1992. godine.
Gracanica
Crkva Vaznesenja Gospodnjeg – osvecena 1925. godine. Ostecena
granatiranjem muslimanske vojske 1993. godine. (Izvestaj ECMM, 1/94, 40) Prema izvestaj (ECMM, 2/95, 25), ostecen krov
i fasada minobacackim granatama muslimanske armije avgusta 1994. godine. Parohijski dom podignut 1926. godine.
Miniran i razoren, dignut u vazduh (1991–1995).
Grk
Crkva, filijalna razorena od strane Hrvatske vojske (1991–1995).
|