|
OTAC OBJAVLJEN PO SINU
238
U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Bozanstvo se cesto smatra "ocem bogova i ljudi". U Izraelu
Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Jos vise Bog je Otac Izraelu
svome "prvorodjencu" (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona.
Naziva se i ocem Izraelova kralja. No Bog je osobito "Otac sirota",
sirocadi i udovica, koji zive pod zastitom njegove ljubavi. 239mOznacujuci Boga
imenom "Otac" govor vjere istice nadasve dva vida: da je Bog prvi
izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna
briznost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Bozja njeznost moze izreci i
slikom majcinstva koja jos vise izrazava Bozju imanenciju, bliskost Boga i
njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer
su roditelji covjeku na neki nacin prvi Bozji predstavnici. No, ljudsko
iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobliciti ocinski
i majcinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike
spolova: on nije ni musko ni zensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko ocinstvo
i majcinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao sto je to Bog.
240 Isus je objavio da je Bog "Otac" u necuvenom smislu: nije to tek
kao Stvoritelj, on je vjecno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a
ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli
Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoce objaviti" (Mt 11,27).
241 Zato apostoli ispovijedaju Isusa
kao "Rijec koja bijase u pocetku kod Boga i koja je Bog" (Iv 1,1),
kao "sliku nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), kao "odsjaj
Slave i otisak Bica njegova" (Heb 1,3).
242 Nakon apostola i slijedeci
njihovu Predaju, Crkva je 325. godine na prvom opcem saboru u Niceji
ispovjedila da je Sin "istobitan s Ocem", tj. jedan jedincati Bog s
njime. Drugi opci sabor u Carigradu 381. godine zadrzao je taj izraz u obliku
iz Nicejskoga vjerovanja i ispovjedio da je on "jedinorodjeni Sin Bozji,
rodjen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga
Boga, rodjen, a ne stvoren, istobitan s Ocem".
OTAC I SIN OBJAVLJENI PO DUHU
243 Prije svoga Vazma, Isus
najavljuje odasiljanje "drugoga Paraklita" (Tjesitelja - Branitelja),
Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoc "govorio
po prorocima" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada ce biti uz ucenike i
u njima, da ih poucava i uvodi "u svu istinu" (Iv 16,13). Tako
je Duh Sveti objavljen kao jos jedna bozanska osoba u odnosu prema Isusu i
prema Ocu.
244 Vjecni izvor Duha objavljuje se
u njegovu vremenitom slanju. Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od
Oca u ime Sina i osobno od Sina, posto se ovaj vratio k Ocu. Odasiljanje osobe
Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini.
245 Apostolsku vjeru u vezi s Duhom
ispovjedio je Drugi sveopci sabor 381. godine u Carigradu: "Vjerujemo u
Duha Svetoga, Gospodina i zivotvorca koji izlazi od Oca". Crkva time Oca
priznaje "izvorom i vrelom svega bozanstva". Vjecno porijeklo Duha
Svetoga nije medjutim bez veze s porijeklom Sina: "Duh Sveti, koji je
treca osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i
jedne naravi (...). I ne kaze se da je samo Duh Ocev, nego ujedno Duh Ocev i
Sinov". Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se
"s Ocem i Sinom skupa casti i zajedno slavi".
246 Latinska predaja Vjerovanja
ispovijeda da Duh "izlazi od Oca i Sina (Filioque)".
Firentinski sabor 1438. objasnjava: "Duh Sveti ima svoju bit i svoj
sustinski bitak ujedno od Oca i Sina te vjecno izlazi od jednoga i drugoga kao
od jednog pocela i jednim jedinim nadisanjem (...). Buduci da je sve sto je
Ocevo Otac radjanjem predao svojemu jedinorodjenom Sinu, osim biti Otac, i to
sto Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vjecnosti od Oca, od kojega je i
rodjen od vjecnosti".
247 Izraza Filioque nije bilo
u Carigradskom simbolu od 381. godine. No, prema drevnoj latinskoj i
aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav dogmatski ispovijedao vec
447. godine, prije nego je Rim poznavao i 451. godine na kalcedonskom saboru,
prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u Vjerovanju, malo se pomalo
izmedju 8. i 11. stoljeca, uvela u latinsko bogosluzje. No, uvodjenje rijeci Filioque
u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji predstavlja jos i
dandanas tocku razilazenja s pravoslavnim Crkvama. 248mIstocna predaja istice
prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajuci da
Duh "izlazi od Oca" (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi
po Sinu.Zapadna predaja pak, govoreci da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque),
istice u prvom redu istobitnost zajednistva izmedju Oca i Sina. I to se tvrdi
"zakonito i s razlogom",jer vjecni red bozanskih osoba u njihovu
istobitnom zajednistvu ukljucuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je
"pocelo bez pocela",ali takodjer da je, ukoliko je Otac
jedinorodjenog Sina, sa Sinom "jedinstveno pocelo iz kojeg ishodi Duh
Sveti". To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaostri, ne dokida
istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva sto ga Crkva ispovijeda.
|