|
282 Kateheza o stvaranju od temeljne
je vaznosti. Tice se samih osnova ljudskog i krscanskog zivota: daje jasan
odgovor krscanske vjere na temeljno pitanje koje su ljudi svih vremena
postavljali: "Odakle dola-zimo?", "Kamo idemo?", "Koje
nam je porijeklo?", "Koja nam je svrha?", "Odakle dolazi i
kamo ide sve sto postoji?" Oba pitanja, o porijeklu i o svrsi,
nerazdvojiva su, i odlucujuca za smisao i usmjerenje nasega zivota i
djelovanja. 283mPitanje o porijeklu svijeta i covjeka predmet je brojnih
znanstvenih istrazivanja koja su izvanredno obogatila nase znanje o starosti i
razmjerima svemira, o postanku raznih oblika zivota i o pojavi covjeka. Ta nas
otkrica pozivaju da se jos vise divimo velicini Stvoritelja, da mu zahvaljujemo
za sva njegova djela i za um i mudrost koju daje ucenjacima i istrazivacima.
Oni mogu reci sa Salomonom: "On mi je podario istinsku znanost o svemu sto
jest, naucio me sustavu svijeta i svojstvima prapocela (...) jer me poucavase
mudrost, umjetnica u svemu" (Mudr 7,17.21).
284mVelikom zanimanju za ta istrazivanja
snazan je poticaj pitanje drugoga reda koje nadilazi podrucje vlastito
prirodnim znanostima. Ne radi se samo o tome da se zna kada je i kako tvarno
nastao svemir, ni kada se pojavio covjek, nego radije da se otkrije koji je
smisao toga porijekla: vlada li njime slucaj, slijepa kob, bezimena nuzda, ili
neko nadsvjetsko, razumno i dobro Bice zvano Bog? A ako svijet dolazi od Bozje
mudrosti i dobrote, zasto zlo? Odakle dolazi ono? Tko je zato odgovoran? I ima
li oslobodjenja od njega?
285mOd svojih pocetaka krscanska je vjera bila
suocena s odgovorima razlicitima od njezinih o pitanju porijekla. Tako se u
starim religijama i kulturama nalaze brojni mitovi o pocecima. Neki su filozofi
rekli da je sve Bog, da je svijet Bog, ili da je razvitak svijeta ujedno i
razvitak Boga (panteizam). Drugi su rekli da svijet nuzno izvire iz Boga, da
istjece iz toga izvora i da se u nj vraca. Drugi su opet tvrdili da postoje dva
vjecna pocela, Dobro i Zlo, Svjetlo i Tama, u trajnoj borbi (dualizam,
maniheizam). Po nekima od tih shvacanja svijet (barem tvarni svijet) bio bi
zao, kao ucinak nekog opadanja, te se mora odbaciti ili nadici (gnoza). Nadalje
neki dopustaju da je Bog stvorio svijet, ali kao neki urar, koji ga je nakon
stvaranja prepustio samom sebi (deizam). Drugi konacno ne prihvacaju nikakvo
transcendentno porijeklo svijeta, nego vide u njemu puku igru tvari, koja bi
vjecno postojala (materijalizam). Svi ti pokusaji tumacenja svjedoce kako se
trajno i posvuda postavlja pitanje o pocecima. To je trazenje vlastito covjeku. 286 Zacijelo,
vec ljudski razum moze naci neki odgovor na pitanje o pocecima. Da postoji Bog
Stvoritelj, sa sigurnoscu se moze spoznati po njegovim djelima svjetlom
ljudskog uma, iako je ta spoznaja cesto zamracena i izoblicena zabludom. Tu pridolazi vjera da ucvrsti i prosvijetli um da pravilno razumije tu
istinu: "Vjerom spoznajemo da je svijet rijecju Bozjom stvoren, da ono sto
vidimo nije postalo iz onoga sto se opaza" (Heb 11,3).
287 Istina o stvaranju tako je vazna
za cio ljudski zivot da je Bog u svojoj ljubavi zelio svome Narodu objaviti sve
sto treba o tome znati za spasenje. Iznad naravne spoznaje koju moze imati
svaki covjek o Stvoritelju, Bog je postupno otkrivao Izraelu otajstvo
stvaranja. Bog koji je izabrao patrijarhe, koji je izveo Izraela iz Egipta i
koji je izabrao, stvorio i oblikovao Izraela, objavljuje se kao onaj kome
pripadaju svi narodi zemlje i cijela zemlja, kao onaj koji je jedini
"nacinio nebo i zemlju" (Ps 115,15; 124,8; 134,3).
288 Tako je objava o stvaranju
nerazdvojiva od objave i ostvarenja saveza jedinoga Boga s njegovim Narodom.
Stvaranje je objavljeno kao prvi korak prema tome savezu, kao prvo i opce
svjedocanstvo o Bozjoj svemogucoj ljubavi. Kasnije se istina o stvaranju
izrazava snagom koja ra-ste u prorockoj poruci, u molitvi psalama i liturgije,
u mudrosnom razmisljanju izabranog Naroda.
289 Medju svim rijecima Svetoga
pisma o stvaranju, prva tri poglavlja knjige Postanka zauzimaju jedincato
mjesto. S knjizevnog vidika te stranice mogu imati razne izvore. Nadahnuti
pisci smjestili su ih na pocetak Pisma tako da svojim svecanim jezikom isticu
istine o stvaranju, o njegovu izvoru i svrsi u Bogu, o njegovu redu i dobroti,
o covjekovu pozivu, konacno o drami grijeha i o nadi u spasenje. Kad se citaju
u Kristovu svjetlu, u jedinstvu Svetoga pisma i u zivoj Predaji Crkve, te
rijeci ostaju glavni izvor za katehezu o tajnama "pocetka": o
stvaranju, padu, obecanju spasenja.
|