|
302 Stvorenje ima svoju vlastitu
dobrotu i savrsenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izaslo posve zavrseno.
Stvoreno je kao nesto "na putu" ("in statu viae") prema
nekom konacnom savrsenstvu za koje ga je Bog odredio i koje jos treba dostici.
Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savrsenstvu zovemo
Bozjom providnoscu: Svojom providnoscu Bog cuva i ravna sve sto je stvorio;
snaga joj se "prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno
upravlja svemirom" (Mudr 8,1). Jer "sve je nago i razgoljeno
pred njenim ocima" (Heb 4,13), pa i ono sto budu proizveli slobodni
cini stvorova. 303 Svjedocanstvo je Svetog pisma jednodusno: skrb bozanske
provi-dnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od
najmanjih stvari do najvecih svjetskih i povijesnih dogadjaja. Svete knjige
potvrdjuju posvemasnje Bozje vrhovnistvo u tijeku dogadjanja: "Nas je Bog
na nebesima, sve sto mu se svidi, to ucini" (Ps 115,3). A za Krista
je receno: "Kad on otvori, nitko nece zatvoriti, kad zatvori, nitko nece
otvoriti" (Otk 3,7). "Mnogo je namisli u srcu covjecjem ali
sto Bog naumi, to i bude" (Izr 19,21).
304mZato vidimo kako Duh Sveti, prvotni autor
Svetoga pisma, cesto Bogu pripisuje cine, a da ne spominje drugotnih uzroka.
Nije to primitivan "nacin govora", nego dubok podsjecaj na Bozje
prvenstvo i na vrhovnu vlast nad povijescu i svijetom, kojim nas odgaja za
pouzdanje u njega. Moljenje Psalama velika je skola toga pouzdanja. 305 Isus
trazi sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za
najmanje potrebe svoje djece: "Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: “Sto
cemo jesti?” ili: “Sto cemo piti?” (...) Zna Otac vas nebeski da vam je sve to
potrebno. Trazite stoga najprije kraljevstvo Bozje i pravednost njegovu, a sve
ce vam se ostalo nadodati" (Mt 6,31-33).
PROVIDNOST I DRUGOTNI UZROCI
306 Bog je vrhovni Gospodar svoga
nauma. Ali da ga ostvari, sluzi se i stvorovima. To nije znak slabosti nego
velicine i dobrote Svemoguceg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo da
budu nego takodjer dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i pocelo jedni
drugima i tako suradjuju na ispunjavanju njegova nauma.
307 Ljudima Bog daje i moc da imaju
slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da
"podvrgnu" zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao
razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralacko djelo, da mu usavrse sklad za
dobro svoje i za dobro bliznjih. Iako su ljudi cesto nesvjesni suradnici volje
Bozje, mogu oni i promisljeno uci u bozanski plan svojim cinima, svojim
molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju "suradnici
Bozji" (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova
Kraljevstva.
308 Istina nerazdvojiva od vjere u
Boga Stvoritelja jest da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. On je
prvotni uzrok koji djeluje u drugotnim uzrocima i po njima: "Bog u svojoj
dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati" (Fil 2,13).
Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja, ta ga istina uzvisuje. Buduci
da je stvorenje izvedeno Bozjom silom, mudroscu i dobrotom iz nicega, ono ne
moze nista ako se otkine od svog izvora: jer "stvorenje bez Stvoritelja
iscezava"; jos manje moze postici posljednju svrhu bez pomoci milosti.
PROVIDNOST I SABLAZAN ZLA
309 Ako se svemoguci Bog Otac,
Stvoritelj uredjenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zasto
postoji zlo? Na to pitanje koje se namece i koje je neizbjezno, koliko bolno
toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina krscanske
vjere sacinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha,
strpljiva Bozja ljubav koja dolazi ususret covjeku svojim savezima,
otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Bozjega, darom Duha, okupljanjem Crkve,
snagom sakramenata, pozivom u blazeni zivot, na koji su slobodni stvorovi
pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strasnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema
nijednog dijela krscanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem
zla.
310 Zasto Bog nije stvorio tako
savrsen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom mocu Bog
bi uvijek mogao stvoriti nesto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i
dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet "u stanju putovanja"
prema konacnom usavrsenju. Po Bozjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bica
ukljucuje nestajanje drugih, uz ono sto je savrsenije ukljucuje ono sto je
manje savrseno, uz izgradnju prirode takodjer i razgradnju. Prema tome uz
fizicko dobro postoji i fizicko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne
savrsenstvo.
311 Andjeli i ljudi, razumna i
slobodna stvorenja, moraju prema svome konacnom odredjenju putovati po
slobodnom izboru i s najvecom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga
puta. I zaista, sagrijesili su. I tako je u svijet uslo moralno zlo,
neizmjerno teze nego fizicko zlo. Bog nije ni na koji nacin, ni izravno ni
neizravno, uzrok moralnoga zla. No, postujuci slobodu svoga stvorenja, dopusta
ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Buduci da je savrseno dobar,
svemoguci Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo
zlo kad ne bi bio dovoljno mocan i dobar da iz samoga zla izvuce dobro. 312
Tako se tijekom vremena moze otkriti da Bog, u svojoj svemogucoj providnosti,
moze izvuci dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je
prouzrokovano od njegovih stvorenja: "Tako", rece Josip svojoj braci,
"niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (...) iako ste vi namjeravali da
meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (...) da spasi zivot velikom
narodu" (Post 45,8; 50,20). Od najvecega ikad pocinjenoga moralnog
zla, odbacivanja i ubojstva Bozjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi,
Bog je preobilnom svojom miloscuizveo najvece dobro: Kristovu proslavu i nase
otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.
313 "Znamo da onima koji ljube
Boga sve pomaze na dobro" (Rim 8,28). Svjedocanstvo svetih
neprestano potvrdjuje tu istinu: Tako sveta Katarina Sienska kaze "onima
koji se sablaznjavaju i bune zbog onoga sto ih snalazi": "Sve izlazi
iz ljubavi, sve je odredjeno za ljudsko spasenje, Bog cini sve samo u tu
svrhu".
A sv. Toma More malo prije svog mucenistva tjesi svoju kcer:
"Nista se ne moze dogoditi sto Bog ne bi htio. A sve sto on hoce, koliko
nam se god moglo ciniti losim, upravo je najbolje za nas".
I Julijana od Norwicha: " Bozjom sam miloscu naucila da se cvrsto moram
drzati vjere i s istom cvrstocom vjerovati da ce sve biti dobro(...) I vidjet
ces sama da ce sve biti dobro". 314 Cvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar
svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti cesto nepoznati.
Tek na kraju, kad zavrsi nasa djelomicna spoznaja, kad budemo gledali Boga
"licem u lice" (1 Kor 13,12), bit ce nam potpuno znani putovi,
kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje - sve do
pocinka konacnog "Sabata" - "Subote" - za koji je stvorio
nebo i zemlju.
|