III. Istocni grijeh

ISKUSENJE SLOBODE

396 Bog je stvorio covjeka na svoju sliku i postavio ga u svoje prijateljstvo. Kao duhovno stvorenje covjek moze zivjeti to prijateljstvo samo ako se slobodno podredi Bogu. To je ono sto izrazava zabrana covjeku da ne jede sa stabla spoznaje dobra i zla, "jer u dan kad budes s njega jeo, umrijet ces" (Post 2,17). "Stablo spoznaje dobra i zla" (Post 2,17) znakovito doziva u pamet neprekoracivu granicu koju covjek kao stvorenje mora slobodno priznati i s pouzdanjem postivati. Covjek ovisi o Stvoritelju: podvrgnut je stvorenjskim zakonima i moralnim pravilima koja ravnaju uporabom slobode.

PRVI COVJEKOV GRIJEH

397 Covjek napastovan od djavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeci slobodu, nije poslusao zapovijed Bozju. U tom je bio prvi covjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit ce nepo-sluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu.

398 U tom je grijehu covjek sam sebe pretpostavio Bogu, a time je prezreo Boga: izabrao je sebe nasuprot Boga, protiv zahtjeva svoga polozaja kao stvorenja, a otud i protiv svoga vlastitog dobra. Stvoren u stanju svetosti, covjek je bio odredjen da bude potpuno od Boga "pobozanstvenjen" u slavi. Zaveden od djavla htio je "biti kao Bog", ali "bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom".

399 Pismo pokazuje dramaticne posljedice toga prvog neposluha. Adam i Eva smjesta gube milost izvorne svetosti. Plase se tog Boga o kojemu su stvorili krivu sliku, to jest kao Boga ljubomorna na svoje povlastice.

400 Time je razoren sklad koji je, zahvaljujuci izvornoj svetosti, u njima vladao; slomljeno je gospodstvo duhovnih moci duse nad tijelom, povezanost muskarca i zene podvrgnuta je napetostima, odnosi ce im biti u znaku pozude i gospodarenja. Sklad sa stvorenjem narusen je: vidljivo stvorenje postalo je covjeku strano i neprijateljsko. Zbog covjeka stvorenje je podvrgnuto "prolaznosti" (Rim 8,20). I na kraju, ostvarit ce se posljedica izricito najavljena za slucaj neposluha: covjek ce se "vratiti u prah iz kojeg je uzet". Smrt ulazi u povijest covjecanstva.

401 Nakon tog prvog grijeha, prava "provala" grijeha preplavljuje svijet: Kajinovo bratoubojstvo nad Abelom, opca pokvarenost kao posljedica grijeha; isto tako u Izraelovoj povijesti grijeh se ocituje cesto, posebno kao nevjernost Bogu saveza i kao prestupak Mojsijeva Zakona; i nakon Kristova Otkupljenja, medju krscanima, grijeh se ocituje na mnogo nacina. Pismo i crkvena Predaja neprestano podsjecaju na prisutnost i opcenitost grijeha u covjekovoj povijesti: To sto doznajemo po bozanskoj objavi slaze se i sa samim iskustvom. Ako, naime, covjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon zlu i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od njegova dobrog Stvoritelja. Ne hoteci cesto priznati Boga kao svoje pocelo, covjek je poremetio i duzno usmjerenje prema svom posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i svim stvorenjima.

POSLJEDICE ADAMOVA GRIJEHA ZA COVJECANSTVO

402 Svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom. Sv. Pavao kaze: "Neposluhom jednoga covjeka svi su postali gresnici" (Rim 5,19); "kao sto po jednom Covjeku udje u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time sto svi sagrijesise, na sve ljude prijedje smrt" (Rim 5,12). Toj opcenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja opcenitost spasenja u Kristu: "Dakle grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) - svim ljudima na opravdanje, na zivot" (Rim 5,18)

403 Slijedeci svetog Pavla Crkva je uvijek naucavala da golema bijeda koja pritiste ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i cinjenice da nam je on u nasljedje predao grijeh s kojim se radjamo svi zarazeni i koji je "dusevna smrt". Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krstenje za otpustenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu pocinila osobnoga grijeha.

404 Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu "kao jedno tijelo jednoga covjeka". Tim "jedinstvom ljudskoga roda" svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom, kao sto su svi zahvaceni Kristovom pravednoscu. Ipak je prenosenje istocnoga grijeha tajna koju ne mozemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popustajuci zavodniku Adam i Eva cine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju ce oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji ce se svemu covjecanstvu prenositi razmnozavanjem, to jest prenosenjem ljudske naravi lisene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istocni grijeh naziva "grijehom" na analogan nacin, to je grijeh "naslijedjen" a ne "pocinjen", to je stanje a ne cin.

405 Iako je svakome vlastit, istocni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva "pozuda"). Krstenje, dajuci milosni Kristov zivot, brise istocni grijeh i vraca covjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u covjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.

406 Crkveno ucenje o prenosenju istocnoga grijeha poblize se odredilo posebno u 5. stoljecu, u prvom redu na poticaj razmisljanja svetog Augustina protiv pelagijanizma, i u 16. stoljecu protiv protestantske reforme. Pelagije je smatrao da covjek moze naravnom silom svoje slobodne volje, bez nuzne pomoci Bozje milosti, voditi moralno dobar zivot. Time je utjecaj Adamove krivnje ogranicavao na los primjer. Prvi protestantski reformatori, naprotiv, naucavali su da je istocnim grijehom covjek u korijenu izopacen, a njegova sloboda unistena; grijeh koji bastini svaki covjek poistovjecivali su sa sklonoscu zlu (concupiscentia-pozuda), koja bi bila nesavladiva. O smislu objavljene istine u vezi s istocnim grijehom Crkva se posebno izjasnila na Drugom saboru u Orangeu 529. godine i na Tridentskom saboru 1546. godine.

TESKA BORBA

407 Ucenje o istocnom grijehu, povezano s ucenjem o Kristovu Otkupljenju, pruza jasan razlikovni pogled na covjekovo stanje i djelovanje u svijetu. Praroditeljskim grijehom djavao je zadobio neku vlast nad covjekom, iako covjek ostaje slobodan. Istocni grijeh vuce za sobom "robovanje pod vlasti onoga koji je posjedovao carstvo smrti, to jest djavla". Ne znati da covjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teske zablude na podrucju odgoja, politike, drustvenog djelovanja i morala.

408 Od posljedica istocnoga grijeha i sviju osobnih grijeha ljudi svijet u cjelini poprima neko gresno stanje koje se moze oznaciti izrazom svetog Ivana: "grijeh svijeta" (Iv 1,29). Tim se izrazom takodjer oznacuje negativan utjecaj koji na osobe vrse stanja zajednica i drustvene strukture koje su plod ljudskih grijeha.

409 To dramaticno stanje svijeta koji "lezi sav pod vlascu Zloga" (1 Iv 5,19) cini od ljudskog zivota borbu: Svu ljudsku povijest prozimlje teska borba protiv moci mraka. Ta je borba zapocela vec od pocetka svijeta, a trajat ce po rijeci Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubacen u tu borbu, covjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoc Bozje milosti moze postici svoje unutarnje jedinstvo.