|
587 Ako su za vjerske vlasti Izraela
Zakon i jeruzalemski Hram mogli biti biti prigodom za "protivljenje"
Isusu, njegova je uloga u otkupljenju grijehâ, tom bozanskom djelu u
pravom smislu, bila za njih pravi kamen spoticanja.
588 Isus je farizeje sablaznio
blagujuci s carinicima i gresnicima po domacu kao i s njima samima. Protiv onih
medju njima "koji se pouzdavahu da su pravednici a druge
potcjenjivahu" (Lk 18,9), Isus je ustvrdio: "Nisam dosao zvati
pravednike nego gresnike na obracenje" (Lk 5,32). Isao je jos dalje
proglasujuci pred farizejima da, buduci da je grijeh opcenit, oni koji
umisljaju da im spasenja ne treba zasljepljuju sami sebe.
589 Isus je izazvao sablazan
poglavito time sto je svoje milosrdno ponasanje prema gresnicima poistovjetio
sa stavom samoga Boga prema njima.Cak je dao razumjeti da, sjedajuci za stol
gresnikâ, pripusta gresnike na mesijansku gozbu. Ali osobito oprastajuci
grijehe Isus je vjerske vlasti stavio pred dilemu. Naime, kao sto oni,
uzasnuti, ispravno tvrde, samo Bog moze oprastati grijehe. Prastajuci grijehe,
Isus ili huli jer je covjek koji se izjednacuje s Bogom, ili govori istinu te
njegova osoba uprisutnjuje i objavljuje ime Bozje.
590 Samo bozanski identitet Isusove
osobe moze opravdati zahtjev tako apsolutan kao sto je ovaj: "Tko nije sa
mnom, protiv mene je" (Mt 12,30); isto kao kad kaze da je u njemu
"vise nego Jona, (...) vise nego Salomon" (Mt 12,41-42),
"vise nego Hram" (Mt 12,6); kad o sebi spominje da je David
Mesiju nazvao svojim Gospodinom;kad tvrdi: "Prije negoli Abraham posta, Ja
Jesam!" (Iv 8,58); i cak: "Ja i Otac jedno smo" (Iv 10,30).
591 Isus je od vjerskih
jeruzalemskih vlasti trazio da vjeruju u njega zbog djelâ Oca sto ih je
on cinio. Ali takav cin vjere morao je proci kroz tajanstvenu smrt samima sebi
za novo "rodjenje odozgor" (Iv 3,7), pod utjecajem milosti
Bozje. Takav zahtjev obracenja pred tako zacudnim ispunjenjem obecanjâ
omogucuje shvatiti tragicnu zabludu Velikog vijeca koje je smatralo da Isus
zasluzuje smrt kao bogohulnik.Clanovi Velikog vijeca postupali su tako i iz
"neznanja"i ujedno iz "okorjelosti" (Mk3,5;Rim
11,25) nevjere.
|