|
1030 Oni koji umru u milosti i
prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjecno
spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti ciscenju, kako bi postigli svetost
nuznu za ulazak u nebesku radost.
1031 To konacno ciscenje izabranih,
koje se posve razlikuje od kazne osudjenih, Crkva naziva Cistilistem. Nauk
vjere s obzirom na Cistiliste Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i
Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajuci se na neka mjesta Svetog pisma,
govori o cistilisnoj vatri: Sto se tice nekih lakih pogresaka, treba vjerovati
da prije opceg suda postoji cistilisna vatra, prema onome sto potvrdjuje Onaj
koji je Istina, govoreci da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga nece
biti oprostena ni na ovom ni u buducem svijetu (Mt 12,31). Prema toj
pouci mozemo zakljuciti da se neke pogreske mogu oprostiti na ovom svijetu, a
neke druge u buducem svijetu. 1032 Taj se nauk takodjer oslanja na molitvenu
praksu za pokojne, o cemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za
pokojne prinio zrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak
12,46). Crkva je, od prvih vremena, castila spomen mrtvih i za njih prinosila
molitve, poglavito misnu zrtvu, da bi, ocisceni, mogli prispjeti k blazenom
gledanju Boga. Crkva takodjer preporucuje milostinju, oproste i djela pokore u
korist pokojnika: Pruzajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi
sinovi bili ocisceni zrtvom svog oca, zasto bismo sumnjali da ce nasi prinosi
za pokojne tim pokojnicima pruziti neku utjehu? Ne oklijevajmo pruzati pomoc
onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.
|