|
1051 Svaki covjek, u casu
smrti, na posebnom sudu, prima u svojoj besmrtnoj dusi vjecnu nagradu (ili
kaznu) od Krista, suca zivih i mrtvih.
1052 "Vjerujemo da duse svih
onih koji umru u Kristovoj milosti (...) sacinjavaju narod Bozji poslije smrti,
koja ce konacno biti unistena u dan uskrsnuca, kad ce se duse ponovno sjediniti
sa svojim tijelima".
1053 "Vjerujemo da mnostvo
dusa, koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, sacinjavaju nebesku Crkvu,
gdje, u vjecnom blazenstvu, gledaju Boga kakavojest, i gdje su, u razlicitom
stupnju, pridruzene svetim andjelima u bozanskom vladanju proslavljenog Krista,
posredujuci za nas i svojim bratskim zauzimanjem pomazuci nasoj slabosti".
1054 Oni koji umru u Bozjoj milosti
i prijateljstvu, a nisu posve cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje,
poslije smrti podnose ciscenje, da postignu svetost potrebnu da mogu uci u
Bozju radost.
1055 Na temelju "opcinstva
svetih", Crkva pokojne preporucuje Bozjem milosrdju i prikazuje za njih molitve,
napose svetu euharistijsku zrtvu.
1056 Po primjeru Kristovu, Crkva
upozorava vjernike na "tuznu i mucnu stvarnost vjecne smrti", koja se
zove "pakao".
1057 Glavna je paklena kazna u
vjecnoj odvojenosti od Boga, u kojemu jedinom moze covjek naci zivot i srecu,
za sto je stvoren i za cime tezi.
1058 Crkva moli da se nitko ne
izgubi: "Gospodine, ne dopusti da se ikada odijelim od tebe". Ako je
istina da se nitko ne moze sam spasiti, jednako je istina da Bog hoce "da
se svi ljudi spase (...)" (1 Tim 2,4) i da je njemu "sve moguce"
(Mt 19,26).
1059 "Sveta rimska Crkva cvrsto
vjeruje i ispovijeda da ce se na Sudnji dan svi ljudi sa svojim tijelima
pojaviti pred Kristovim sudistem, da poloze racun za svoja djela".
1060 Na kraju vremenâ,
Kraljevstvo ce Bozje postici svoju puninu. Tada ce pravednici, proslavljeni u
tijelu i dusi zauvijek kraljevati s Kristom, i sam ce tvarni svemir biti
preobrazen. Bog ce tada biti "sve u svima" (1 Kor 15,28), u vjecnom
zivotu.
1061 Vjerovanje se, kao i zadnja
knjiga Svetoga pisma, zavrsava zidov-skom rijeci Amen. Cesto je nalazimo
na kraju molitava Novog zavjeta. A i Crkva svoje molitve zakljucuje s
"Amen".
1062 U hebrejskom jeziku Amen se
veze uz isti korijen kao i rijec "vjero-vati". Taj korijen izrazava
cvrstocu, pouzdanost, vjernost. Otud shvacamo zasto rijec "Amen" moze
izraziti i Bozju vjernost prema nama i nase povjerenje u Boga.
1063 U proroka Izaije nalazi se
izraz "Bog istine", doslovno "Bog Ame-na", to jest Bog
vjeran svojim obecanjima: "Tko se u zemlji bude blagoslivljao, neka se
blagoslivlje Bogom vjernim (Bogom Amena)" (Iz 65,16). Nas Gospodin
cesto upotrebljava izricaj "Amen", katkad udvostruceno, da naglasi
pouzdanost svoga nauka i svoj ugled utemeljen na Bozjoj istini.
1064 Zavrsni "Amen" u
Vjerovanju preuzima dakle i potvrdjuje pocetni: "Ja vjerujem".
Vjerovati znaci reci "Amen" Bozjim rijecima, obecanjima,
zapovijedima, znaci potpuno se pouzdati u onoga koji je "Amen"
beskrajne ljubavi i savrsene vjernosti. Krscanski svakodnevni zivot bit ce
"Amen" Vjerovanju nase krsne vjeroispovijesti: Neka ti Vjerovanje
bude kao ogledalo. Ogledaj se u njemu: da vidis vjerujes li sve sto priznajes
da vjerujes. I sa svoje
vjere raduj se svaki dan. 1065 Sam Isus Krist jest "Amen" (Otk
3,14). On je konacni "Amen" Oceve ljubavi prema
nama; on preuzima i dovrsava nas "Amen" Ocu: "Doista, sva
obecanja Bozja u njemu su “Da!”. I stoga po njemu i nas Amen! Bogu na
slavu!" (2 Kor
1,20): Po njemu, s njim i u njemu
tebi, Bogu Ocu svemogucemu,
u jedinstvu Duha Svetoga,
svaka cast i slava,
u sve vijeke vjekova.
AMEN.
|