|
1130 Crkva slavi otajstvo svoga
Gospodina "dok on ne dodje" i dok Bog ne bude "sve u svemu"
(1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija tezi k svome
cilju uzdasima Duha u Crkvi: "Marana tha!" (1 Kor
16,22). Liturgija se tako pridruzuje Isusovoj zelji: "Svom sam dusom
ceznuo ovu pashu blagovati s vama (...) dok se ona ne zavrsi u kraljevstvu
Bozjem" (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva vec prima
zalog svoje bastine, vec ima udjela u vjecnom zivotu, "iscekujuci blazenu
nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja nasega Isusa Krista" (Tit
2,13). "I Duh i Zarucnica govore: “Dodji!” (...) Dodji, Gospodine
Isuse!" (Otk 22,17.20). Sveti Toma ovako sazima razlicite dimenzije
sakramentalnog znaka: "Sakrament je znak koji obnavlja spomen onoga sto je
proslo, tj. muke Kristove; koji pokazuje ono sto se dogadja u nama po muci
Kristovoj, tj. milost; koji prorice, pretkazuje buducu slavu". Ukratko
1131 Sakramenti su djelotvorni
znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se
podjeljuje bozanski zivot. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave oznacuju
i ostvaruju milosti vlastite svakomu od njih. Sakramenti donose plod u onih
koji ih primaju s potrebnim raspolozenjem.
1132 Crkva slavi sakramente kao
svecenicka zajednica uspostavljena krsnim svecenistvom i svecenistvom
zaredjenih sluzbenika.
1133 Duh Sveti pripravlja za
sakramente Bozjom rijecju i vjerom koja prihvaca rijec u dobro raspolozenim
srcima. Tako sakramenti ucvrscuju i izrazavaju vjeru.
1134 Plod je sakramentalnog zivota u
isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire zivot za Boga u
Kristu Isusu; a za Crkvu znaci rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedocenja.
|