III. Kada slaviti?

LITURGIJSKO VRIJEME

1163 "Sveta Majka Crkva smatra svojom zadacom da u odredjene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga Bozanskog Zarucnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan sto ga je nazvala Gospodnjim, slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuca, koje uz to, zajedno s njegovom blazenom mukom, svetkuje i jednom godisnje najvecim blagdanom Vazma. Tijekom godine pak Crkva razvija citavo Kristovo otajstvo (...) Slaveci tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina te se otajstva na neki nacin u svako doba uprisutnjuju, kako bi vjernici mogli s njima doci u dodir i napuniti se miloscu spasenja".

1164 Jos od Mojsijeva zakona, Bozji narod je pocevsi od Pashe znao za blagdane u odredjene dane, da bi obnovio spomen na velicanstvena djela Boga Spasitelja, da bi mu zahvalio, da bi spomen na njih ovjekovjecio i nove generacije poucio da s njima usklade ponasanje zivota. U vremenu Crkve, koje tece od Kristove Pashe, jednom zauvijek vec ostvarene, do njezina dovrsenja u Bozjem kraljevstvu, liturgija koja se slavi u odredjene dane sva je prozeta novinom Kristova otajstva.

1165 Kada Crkva slavi Kristovo otajstvo, jedna rijec daje biljeg njezinoj molitvi: Danas, kao odjek molitve sto je Crkvu naucio njezin Gospodini odjek poziva Duha Svetoga.Taj "danas" zivoga Boga, u koji je covjek pozvan da unidje, jest "cas" Isusove Pashe, koja pronice svu povijest i njezin je stozer. Zivot se spustio na sva bica i svi su ispunjeni velikom svjetloscu; Istok istokâ obuzeo je svemir, i Onaj koji bijase “prije zvijezde jutarnje” (Danice) i prije zvijezdâ, besmrtan i neizmjeran, veliki Krist, sjaji nad svim bicima jace od sunca. Stoga, za nas koji vjerujemo u njega, svice dan svjetla, dugi, vjecni, koji se vise ne gasi: misticna Pasha.

DAN GOSPODNJI

1166 "Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostol-skoj predaji koja potjece od samog dana uskrsnuca Kristova".Dan Kristova uskrsnuca u isti je mah "prvi dan tjedna", spomen-cin prvog dana stvaranja, i "osmi dan" u koji Krist, poslije "pocinka" velike subote, zapocinje dan "sto ga ucini Gospodin", "dan koji ne pozna zalaza".Srediste mu je "Gospodnja vecera", jer se na njoj cijela zajednica susrece s uskrslim Gospodinom koji je poziva na svoju gozbu: Dan Gospodnji, dan Uskrsnuca, dan krscanâ, nas je dan. Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzisao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca: pa, i mi ga rado nazivamo tim imenom: danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta, danas se pojavilo sunce pravde cije nam zrake donose spasenje. 1167 Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju "da slusaju Bozju rijec i da sudjelujuci u euharistiji vrse spomen-cin muke, uskrsnuca i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je “uskrsnucem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za zivu nadu”". O Kriste, kad promatramo cudesa koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan tvoga svetog uskrsnuca, govorimo: Blagoslovljen nedjeljni dan, jer je u njemu pocelo stvaranje (...) spasenje svijeta (...) obnova ljudskog roda (...) U njem su se nebo i zemlja obradovali i svemir se ispunio svjetlom. Blagoslovljen nedjeljni dan, jer su u njem otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha uci.

LITURGIJSKA GODINA

1168 Polazeci od Vazmenog trodnevlja kao od svog izvora svjetla, novo uskrsno vrijeme svojim sjajem prozima svu liturgijsku godinu. Postupno, s jedne i druge strane tog izvora, liturgija preobrazava godinu. To je stvarno "godina milosti Gospodnje" (Lk 4,19). Ekonomija spasenja je na djelu u okviru vremena, ali otkada je u Vazmu Isusovu i u izlijevanju Duha Svetoga ispunjena, dovrsenje povijesti je anticipirano, tu je u "predokusu", Kraljev-stvo Bozje ulazi u nase vrijeme.

1169 Zato Vazam nije jednostavno jedan blagdan medju ostalima: to je "Blagdan nad blagdanima", "Svetkovina nad svetkovinama", kao sto je euharistija Sakrament nad sakramentima (Veliki sakrament). Sveti Atanazije naziva ga "Velikom nedjeljom",kao sto se Sveti tjedan na Istoku naziva Veliki tjedan. Otajstvo uskrsnuca, kojim je Krist unistio smrt, svojom mocnom snagom prozima nase staro vrijeme, dok mu sve ne bude podlozeno.

1170 Na Nicejskom saboru (godine 325.) sve su se Crkve slozile da se krscanski Vazam slavi u nedjelju koja slijedi nakon ustapa (14. Nisan) poslije proljetnog ekvinokcija. Reformom kalendara na Zapadu (nazvanog "gregorijanskim", po papi Grguru XIII, 1582.) uvedena je razlika od vise dana u odnosu na istocni kalendar. Danas zapadne i istocne Crkve traze dogovor da se vrate slavlju Gospodinova uskrsnuca u isti dan.

1171 Liturgijska je godina ocitovanje razlicitih vidika jednog te istoga, vazmenog otajstva. To posebno vrijedi za krug blagdana koji slave otajstvo utjelovljenja (Blagovijest, Bozic, Bogojavljenje) koji nam, spominjuci pocetke nasega spasenja, priopcuju prvine vazmenog otajstva.

SPOMEN SVETIH U LITURGIJSKOJ GODINI

1172 "U svetkovanju godisnjeg kruga Kristovih otajstavâ, sveta Crkva posebnom ljubavlju stuje Mariju, presvetu Majku Bozju, nerazrjesivo zdruzenu s djelom spasenja svoga Sina: u Mariji se ona divi i uzvisuje najodlicniji plod otkupljenja, i u njoj s radoscu promatra, kao u najcistijoj slici, ono sto sva Crkva zeli da bude i nada se da ce biti".

1173 Kada u godisnjem krugu spominje mucenike i druge svece, Crkva "navjescuje vazmeno otajstvo" u onima "koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s njime suproslavljeni, a vjernicima predlaze njihove primjere, koji po Kristu sve privlace k Ocu, i po njihovim zaslugama moli i postize Bozja dobrocinstva".

LITURGIJA CASOVA (CASOSLOV)

1174 Otajstvo Krista, njegovo utjelovljenje i njegov Vazam, sto ga slavimo u euharistiji, osobito na nedjeljnom sastanku, prozima i preobrazava vrijeme svakoga dana slavljenjem liturgije casova, "bozanskog casoslova".U suglasju s apostolskim poticajima da se "moli bez prestanka", ovo je slavlje "tako uredjeno da se slavljenjem Boga posveti citav tok dana i noci."Ono sacinjava "javnu molitvu Crkve" u kojoj vjernici (klerici, redovnici i laici) vrse kraljevsko svecenistvo krstenih. Kad se slavi u obliku odobrenom od Crkve, liturgija casova biva uistinu "glas same Zarucnice koja razgovara sa Zarucnikom, stovise, molitva koju Krist sa svojim Tijelom upravlja Ocu". 1175mLiturgija casova odredjena je da postane molitva svega Bozjeg naroda. U njoj sam Krist "nastavlja" vrsiti svoju "svecenicku sluzbu po Crkvi"; a svatko uzima udjela prema ulozi koju obnosi u Crkvi i okolnostima osobnog zivota: svecenici ukoliko su "odredjeni za svetu dusobriznicku sluzbu", jer su pozvani da budu "postojani u molitvi i u posluzivanju rijeci";redovnici i redovnice snagom karizme svoga posvecenog zivota;i svi vjernici prema svojim mogucnostima. "Neka pastiri dusa nastoje da se nedjeljom i u svecanije blagdane u crkvi zajednicki slave glavni casovi, narocito Vecernja. Preporucuje se i laicima da mole bozanski casoslov, bilo sa svecenicima bilo medjusobno okupljeni, dapace i svaki za se". 1176 Slavlje liturgije casova trazi ne samo da se glas slozi s dusom koja moli, nego takodjer da se stekne "obilatije liturgijsko i biblijsko znanje, osobito psalama".

1177 Himni i litanijske molitve liturgije casova ukljucuju molitvu psalama u vrijeme Crkve, dajuci izrazaja znakovitosti odredjenog casa dana, liturgijskog vremena ili blagdana koji se slavi. Osim toga citanje Bozje rijeci u svakome casu (s otpjevima i troparima koji slijede), i citanje Otaca i drugih ucitelja u nekim casovima, na dublji nacin objavljuju smisao otajstva koje se slavi, pomazu shvacanju psalama i pripremaju na tihu molitvu. Tako je u liturgijskom slavlju ukorijenjeno citanje Svetog pisma (lectio divina), u kojem se Bozja rijec cita i razmislja da bi se pretvorila u molitvu.

1178 Liturgija casova, koja je kao neko produzenje euharistijskog slavlja, ne iskljucuje nego trazi kao dopunu razlicite poboznosti Bozjeg naroda, posebno klanjanje i stovanje Presvetog Sakramenta.