|
1286 Proroci su u Starom zavjetu
navijestili da ce Duh Gospodnji pocivati na ocekivanom Mesiji radi njegova
spasenjskog poslanja. Silazak Duha Svetoga nad Isusa u trenutku kada ga je Ivan
krstio bijase znak da je on onaj koji ima doci, da je Mesija, Sin Bozji. Buduci
da je bio zacet po Duhu Svetom, sav je zivot i poslanje proveo u potpunom
zajednistvu s Duhom Svetim sto mu ga je Otac dao "bez mjere" (Iv
3,34).
1287 Ta punina Duha nije imala
ostati samo Mesijina, nego se trebala priopciti i svemu mesijanskom narodu.
U vise navrata Krist je
obecao izljev Duha. To je obecanje ostvario ponajprije na dan Vazma (Iv
20,22) i potom, na jos jasniji nacin, na dan Pedesetnice. Ispunjeni Duhom
Svetim apostoli zapocinju razglasavati "velicanstvena djela Bozja" (Dj
2,11), a Petar izjavljuje kako je ovaj izljev Duha znak mesijanskih vremena. Svi koji su povjerovali apostolskom propovijedanju i dali se krstiti,
primili su i oni dar Duha Svetoga.
1288 "Otad su apostoli,
ispunjajuci Kristovu volju, polaganjem ruku podjeljivali novokrstenicima dar
Duha koji upotpunjuje krsnu milost. Tako poslanica Hebrejima, medju osnove prve
krscanske pouke ubraja nauk o krstavanju, ali takodjer i o polaganju ruku.
Katolicka predaja s pravom to polaganje ruku smatra pocetkom sakramenta potvrde
koji u Crkvi cini nekako trajnom milost Pedesetnice".
1289 Da bi se jasnije oznacio dar
Duha Svetoga, vrlo je rano uz polaganje ruku dodano i mazanje mirisavim uljem
(krizmom). To mazanje tumaci i naziv "krscanin", sto znaci pomazanik,
izveden iz imena samoga Krista, koga je "Bog pomazao Duhom Svetim" (Dj
10,38). Obred pomazanja, kako na Istoku tako i na Zapadu sacuvao se do nasih
dana. Na Istoku se ovaj sakrament nazivlje miropomazanjem, tj. pomazanje
pomascu, ili svetim mirom, tj. "krizmom". Naziv Potvrda
na Zapadu istice u isto vrijeme potvrdu krsta, cime se dovrsava krscanska
inicijacija, i ucvrscenje krsne milosti, sto je sve plod Duha Svetoga.
DVIJE PREDAJE: ISTOK I ZAPAD
1290mU prvim stoljecima potvrda je sacinjavala
uglavnom jedinstveno slavlje s krstenjem tvoreci s njime, prema izrazu svetog
Ciprijana, "dvostruki sakrament". Kasnije, pored drugih razloga,
ucestalost krstenja djece, i to u svako vrijeme godine, i povecanje broja
(seoskih) zupa, cime su se biskupije prosirile, nisu vise biskupu dopustali da
bude prisutan na svim krsnim slavljima. Buduci da se na Zapadu zeli biskupu
pridrzati dovrsenje krsta, uvela se praksa privremenog odvajanja ovih dvaju
sakramenata. Istok je, naprotiv, sacuvao jedinstvo dvaju sakramenata, tako da
potvrdu podjeljuje isti prezbiter koji krsti; medjutim i ovdje on to moze
uciniti samo s "svetim mirom" sto ga je posvetio biskup.
1291mObicaj koji se ustalio u Rimu - tj. da
poslije krstenja bude dvojako mazanje svetom krizmom - pospjesio je razvoj
recene prakse na Zapadu. Prvo mazanje vrsio bi svecenik odmah po izlasku
novokrstenika iz krsne kupelji, sto bi potom drugim mazanjem svakoga
novokrstenika na celu dovrsavao biskup. Prvo mazanje krizmom, sto ga je davao
svecenik, ostalo je povezano uz krsni obred, oznacujuci krstenikovo ucesce u
Kristovoj prorockoj, svecenickoj i kraljevskoj sluzbi. Kad se pak krsti odrasla
osoba, tada se vrsi samo jedno pokrsno mazanje, i to je onda sakrament Potvrde.
1292mPraksa istocnih Crkvi jace istice
jedinstvo krscanske inicijacije, a praksa latinske Crkve jasnije izrazava
zajednistvo novog krscanina s njegovim biskupom, koji je jamac i sluga crkvenog
jedinstva, njezinog katolistva i apostolstva, a po tome i vez s apostolskim
izvorima Kristove Crkve.
|