|
1356
Razlog zasto krscani slave Euharistiju od samih pocetaka i na nacin
koji se nije bitno promijenio unatoc velikim razlikama vremena i liturgijskih
predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog sto ga je dao u
predvecerje svoje muke: "Ovo cinite meni na spomen" (1 Kor
11,24-25).
1357
Taj Gospodinov nalog izvrsavamo slaveci spomen-cin njegove zrtve.
Tim cinom prinosimo Ocu ono sto nam je sam dao: darove njegova
stvaranja, kruh i vino, sto su snagom Duha Svetoga i Kristovim rijecima pretvorene
u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj nacin biva stvarno i otaj-stveno prisutan.
1358
Euharistiju, dakle, treba promatrati:
kao cin zahvaljivanja i hvale Ocu;
kao spomen-cin zrtve Krista i
njegova Tijela;
kao prisutnost Krista snagom njegove Rijeci i njegova Duha.
CIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU
1359 Euharistija, sakrament nasega
spasenja sto ga je Krist izvrsio na Krizu, jest takodjer hvalbena zrtva u
zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj zrtvi sav stvoreni svijet, predmet
Bozje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnucu. Crkva moze po
Kristu prinositi zrtvu hvale u zahvalu za sve sto je Bog dobra, lijepa i
pravedna ucinio u stvorenom svijetu i u covjecanstvu.
1360 Euharistija je zahvalna zrtva
Ocu, blagoslov kojim Crkva izrazava Bogu zahvalnost za sva dobrocinstva, za sve
sto je ucinio stvaranjem, otkupljenjem i posvecenjem. Euharistija je, dakle,
prije svega "zahvaljivanje".
1361 Euharistija jest i hvalbena
zrtva kojom Crkva pjeva slavu Bozju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je
zrtva hvale moguca samo po Kristu: On vjernike pridruzuje svojoj osobi, svojoj
hvali i zagovoru, tako da hvalbena zrtva biva Ocu prinesena od Krista i s
Kristom, da bi bila primljena u Kristu.
SPOMEN-CIN ZRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA - CRKVE
1362 Euharistija je spomen-cin
Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate zrtve u
bogostovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim
molitvama, nakon rijeci ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza
ili spomen.
1363 Prema Svetom pismu, spomen-cin
(memorijal) nije puko sjecanje proslih dogadjaja, nego navjescivanje cudesnih
djela sto ih je Bog ucinio u korist ljudi.U liturgijskom slavlju ti dogadjaji,
na neki nacin, bivaju prisutni i zbiljski. Izraelski narod upravo tako shvaca
svoje oslobodjenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, dogadjaji Izlaska
bivaju prisutni u sjecanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj zivot.
1364 U Novom zavjetu spomen poprima
novo znacenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrsi spomen-cin Kristova Vazma
koji biva prisutan: zrtva koju je Krist na krizu prinio jednom zauvijek, ostaje
uvijek aktuelna:"Kad se god na oltaru slavi zrtva kriza, “kojom je bio
zrtvovan Krist, nas vazmeni Jaganjac”, vrsi se djelo naseg otkupljenja".
1365 Ukoliko je spomen-cin Kristova
Vazma, Euharistija je takodjer zrtva. Zrtvena narav Euharistije izrazena
je vec samim rijecima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas
predaje" i "Ova casa novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas
prolijeva" (Lk 22,19-20). Krist u Euharistiji predaje to isto
tijelo koje je za nas predao na krizu i tu istu krv koju je prolio za mnoge
"na otpustenje grijeha" (Mt 26,28).
1366 Euharistija je, dakle, zrtva
jer ponazocuje (cini prisutnom) zrtvu kriza, jer je njezin spomen-cin,
i jer primjenjuje njezin plod: [Krist], Bog i Gospodin nas, iako je na
oltaru kriza imao jednom sebe smrcu prikazati Bogu Ocu, da izvrsi vjecno
otkupljenje, buduci da se njegovo svecenistvo nije imalo smrcu ugasiti (Heb
7,24.27), na Posljednjoj veceri, "one noci kad bijase predan" (1
Kor 11,23), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zarucnici, vidljivu
zrtvu (kako to zahtijeva covjekova narav), po kojoj ce se uprisutnjivati ona
krvna zrtva, sto se imala izvrsiti edanput na krizu, da bi njezin spomen ostao
do konca svijeta (1 Kor 11,23) i da bi se tako njezina spasenjska moc
primjenjivala za otpustenje grijeha sto ih svakodnevno pocinjamo. 1367 Kristova
zrtva i zrtva Euharistije samo su jedna zrtva: "Jedna je naime te
ista zrtva, isti koji je tada prinio sebe na krizu prikazuje se sada po
sluzenju svecenika; razlikuje se samo nacin prinosenja": "U ovoj
bozanskoj zrtvi koja se izvrsuje u misi, sadrzan je i nekrvno se zrtvuje isti
onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni nacin prikazao na zrtveniku
kriza".
1368 Euharistija je ujedno i
zrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u zrtvi svoje
Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridruzuje njegovu
zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova zrtva biva i zrtvom
udova njegova Tijela. Zivot vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov
rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom zrtvom i tako poprimaju
novu vrijednost. Kristova zrtva prisutna na oltaru pruza svim krscanskim
narastajima mogucnost da se sjedine s njegovom zrtvom. Crkva je u katakombama
cesto prikazana u liku zene u molitvi, rasirenih ruku u stavu moliteljice (= orans).
Poput Krista koji je rasirio ruke na krizu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se
prinosi i zauzima za sve ljude. 1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim
prinosom i zagovorom. Vrseci u Crkvi Petrovu sluzbu, Papa je
sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i
sluga jedinstva sveopce Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za
Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara
biskupovo ime da se oznaci kako on predsjeda partikularnoj Crkvi, medju svojim prezbiterijem
i uz pomoc djakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve sluzbenike
koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku zrtvu: Neka se drzi zakonitom
samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je
on ovlastio.
Po sluzbi prezbitera duhovna zrtva vjernika dolazi do punine u
sjedinjenju sa zrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se zrtva po rukama
prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i
sakramentalno, dok Gospodin ne dodje. 1370 S Kristovom zrtvom sjedinjuju
se ne samo clanovi koji su jos na zemlji, nego i oni koji su vec u nebeskoj
slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku zrtvu u zajednistvu sa presvetom
Djevicom Marijom, casteci njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U
Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod krizem, sjedinjena u Kristovu prinosu i
zagovoru.
1371 Euharistijska zrtva prinosi se
takodjer za pokojne vjernike, "koji su u Kristu preminuli a jos se
nisu posve ocistili",da bi mogli uci u Kristovu svjetlost i mir: Ukopajte
ovo tijelo kamo god, neka vas ne muci briga za njega. Samo vas to molim da se,
gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.
Zatim [u anafori] molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopce za
sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dusama za
koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita zrtva (...) Upucujuci
Bogu molitve za preminule, pa bili oni i gresnici, mi (...) prikazujemo Krista,
zrtvovanog za nase grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i
nama. 1372 Taj je nauk divno sazeo sveti Augustin poticuci nas na sve potpunije
sudjelovanje u zrtvi naseg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji: Sav
otkupljeni grad, to jest zajednica i drustvo svetih, prinosi se Bogu kao
sveopca zrtva po onom Velikom Sveceniku koji je, uzevsi lik sluge, u muci
prinio sama sebe da nas ucini tijelom tako velike Glave. (...) Takva je zrtva
krscana: "(...) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu" (Rim
12,5). I tu zrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima
poznatom, gdje se vidi da u onome sto prinosi - prinosi samu sebe.
KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJECI I DUHA SVETOGA
1373 "Krist Isus koji umrije,
stovise i uskrsnu, koji je zdesna Bogu - te se zauzima za nas" (Rim
8,34), prisutan je u Crkvi na vise nacina:u svojoj Rijeci, u molitvi svoje
Crkve - "jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja
medju njima" (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u
zatocenicima(Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u zrtvi
Mise i u osobi sluzbenika. Ali je "ponajvecma prisutan pod
euharistijskim prilikama".
1374 Nacin je Kristove prisutnosti
pod euharistijskim prilikama jedinstven.Uzdize Euharistiju iznad svih
sakramenata i cini je "tako reci vrhuncem duhovnog zivota i ciljem kojemu
teze svi sakramenti". U presvetom sakramentu Euharistije "sadrzani su
istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv nasega Gospodina
Isusa Krista, s dusom i bozanstvom, i, prema tome, citav Krist".
"Ta se prisutnost zove stvarnom ne u znacenju iskljucivosti, kao da druge
ne bi bile stvarne, vec po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna)
te po njoj biva prisutan citav Krist, Bog i covjek".
1375 U ovom sakramentu Krist biva
prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su
Oci postojano svjedocili vjeru Crkve u moc Kristovih rijeci i djelovanja Duha
Svetoga za izvrsenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje: Nije
to covjek koji cini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, vec sam
Krist koji je za nas bio raspet. Svecenik, slika Krista, izgovara one rijeci,
ali im Bog daje moc i milost. Ovo je tijelo moje, veli
on. Te rijeci pretvaraju prinesene stvari. A sveti
Ambrozije veli o pretvorbi: Budimo posve uvjereni da ovo sto je pred nama nije
nesto sto je oblikovala narav, vec sto je blagoslov posvetio, te da je veca moc
blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav (...) Kristova rijec
koja je mogla iz nicega uciniti cega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne
moze promijeniti u ono sto jos nisu bile? Vise je, naime, bicima saciniti nove
naravi nego ih mijenjati. 1376 Tridentski sabor katolicku vjeru o tome sazimlje
slijedecom izjavom: "A buduci da je Krist, Otkupitelj nas, o onom sto je
pruzao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u
Crkvi Bozjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po
posvecenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve sustine (supstancije) kruha u
sustinu Tijela Krista, nasega Gospodina, i citave sustine vina u sustinu
njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolicka Crkva
nazvala transupstancijacijom".
1377 Kristova euharistijska
prisutnost pocinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju
euharistijske prilike. Krist je sav i citav prisutan u svakoj prilici i u
svakom njezinu dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.
1378 Stovanje Euharistije. U
misnoj liturgiji izrazavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama
kruha i vina, izmedju ostalog, pokleca-njem ili dubokim naklonom u znak
klanjanja Gospodinu. "Katolicka Crkva je iskazivala i nastavlja iskazivati
to poklonstveno stovanje sakramentu Euharistije ne samo u Misi, nego i izvan
njezinog slavlja: cuvajuci s najvecom pomnjom posvecene hostije, izlazuci ih
vjernicima radi svecanog stovanja i noseci ih u procesiji".
1379mSvetohraniste (tabernakul) sluzilo je u pocetku za dostojno cuvanje
Euharistije za bolesnike i nenazocne na Misi. No s produbljivanjem vjere u
Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, Crkva je postala svjesna znacenja
tihog klanjanja Gospodinu - prisutnom pod euharistijskim prilikama. Stoga
svetohraniste treba biti smjesteno na osobito dostojnom mjestu crkve i treba
biti tako napravljeno da istice i pokazuje istinu Kristove stvarne prisutnosti
u svetom sakramentu. 1380 Veoma je prikladno sto je Krist zelio ostati prisutan
u svojoj Crkvi na ovaj jedinstveni nacin. Buduci da je u svom vidljivom liku
trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost; buduci
da se imao prinijeti na krizu za nase spasenje, htio nam je ostaviti spomen te
ljubavi kojom nas je ljubio "do kraja" (Iv 13,1), sve do dara
svoga zivota. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno
prisutan medju nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas; i
ostaje tu pod znakovima koji izrazavaju i priopcuju tu njegovu ljubav: Crkva i
svijet imaju veliku potrebu euharistijskog stovanja. Isus nas ceka u tom sakramentu ljubavi. Ne
stedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u cinu klanjanja, u
kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zlocine
svijeta. Neka nase klanjanje
nikad ne prestane. 1381 "Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi
Kristove u ovom sakra-mentu “ne moze se spoznati osjetilima, veli sveti Toma,
vec samo vjerom koja se temelji na Bozjem autoritetu”". Zato,
tumaceci rijeci iz Lk 22,19: "Ovo je tijelo moje koje ce se za vas
predati", sveti Ciril izjavljuje: "Nemoj postavljati pitanje da li je
to istina, vec radije vjerom prihvati Spasiteljeve rijeci jer on, koji je
Istina, ne laze". Klanjam ti se smjerno, tajni Boze
nas,
Sto pod prilikama tim se sakrivas,
Srce ti se moje sasvim predaje,
Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.
Vid i opip, okus varaju se tu,
Al za cvrstu vjeru dosta je sto cuh;
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema Istinom.
|