III. Tri stupnja sakramenta Reda

1554 "Tako crkvenu od Boga ustanovljenu sluzbu vrse u raznim redovima oni koji se vec u starini zovu biskupima, prezbiterima, djakonima". Katolicki nauk, izrazen kroz liturgiju, kroz Uciteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog sudjelovanja u Kristovu svecenistvu: biskupstvo i prezbiterat. Djakonat je njima na pomoc i sluzenje. Zato izraz sacerdos u sadasnjoj praksi oznacava biskupe i prezbitere, a ne i djakone. Medjutim, katolicki nauk uci da se stupnjevi sudjelovanja u svecenistvu (biskupstvo i prezbiterijat) kao i stupanj sluzenja (djakonat) podjeljuju sakramentalnim cinom zvanim "redjenje" tj. sakramentom Reda: "Neka svi postuju djakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Bozje vijece i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve".

.

BISKUPSKO REDJENJE - PUNINA SAKRAMENTA REDA

1555 "Izmedju razlicitih onih sluzba koje se od prvih vremena vrse u Crkvi, prema svjedocanstvu Predaje, prvo mjesto ima sluzba onih koji, postavljeni za biskupe, po neprekinutom nasljedstvu imaju mladice od apostolskog sjemena".

1556 Da ispune tako uzviseno poslanje, "apostole je Krist obdario posebnim izljevom Duha Svetoga koji je sisao na njih, a sami su polaganjem ruku predali svojim pomocnicima duhovni dar, koji je sve do nas dosao u biskupskom posvecenju".

1557 Drugi vatikanski sabor pak uci "da se biskupskim posvecenjem dijeli punina sakramenta Reda, koju liturgijski obicaj Crkve i glas svetih Otaca zove najvisim svecenistvom, vrhuncem ["Summa"] svete sluzbe".

1558 "Biskupsko posvecenje daje sa sluzbom posvecivanja takodjer sluzbe poucavanja i vladanja (...) Jer se polaganjem ruku i rijecima posvecenja daje milost Duha Svetoga i utiskuje se biljeg, tako da biskupi na odlican i vidljiv nacin imaju ulogu samoga Krista Ucitelja, Pastira i Svecenika, i rade u njegovo ime (in Eius persona agant)." "Biskupi su prema tome, po Duhu Svetomu koji im je dan, postali pravi i autenticni ucitelji vjere, svecenici i pastiri".

1559 "Clanom biskupskoga zbora postaje se po sakramentalnom posvecenju i po hijerarhijskom zajednistvu s Glavom i clanovima Kolegija". Na znacaj i kolegijalnu narav biskupskog reda upucuje i stari obicaj da vise biskupa sudjeluje u posveti novog biskupa. Danas se za zakonito redjenje biskupa trazi poseban pristanak Rimskog biskupa kao vrhovne vidljive veze zajednistva pojedinacnih Crkava u jednoj Crkvi i kao jamstvu njihove slobode.

1560 Svaki biskup, kao Kristov namjesnik, ima pastirsku brigu za partikularnu Crkvu koja mu je povjerena, ali istodobno kolegijalno sa svom svojom bracom u biskupstvu ima brigu za sve Crkve: "Iako je pojedi-ni biskup pastir samo onog dijela stada koje mu je povjereno, ipak kao zakoniti nasljednik apostola, po bozanskoj ustanovi, suodgovoran je za apostolsko poslanje opce Crkve".

1561 Iz svega sto je receno vidi se zasto euharistija koju slavi biskup ima sasvim posebno znacenje kao znak Crkve okupljene oko oltara pod predsjedanjem onoga koji vidljivo predstavlja Krista, Dobroga Pastira i Glavu Crkve.

REDJENJE PREZBITERA - BISKUPOVIH SURADNIKA

1562 "Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet, ucinio je preko svojih apostola dionicima svoga posvecenja i poslanstva njihove naslje-dnike, to jest biskupe, koji su zakonito povjerili, u razlicnom stupnju, duznost svoje sluzbe razlicitim osobama u Crkvi." "Zadatak njihove sluzbe predan je u nizem stupnju prezbiterima: oni su uspostavljeni u red prezbitera da bi bili suradnici biskupskog reda, kako bi se pravilno izvrsavalo apostolsko poslanje povjereno od Krista."

1563 "Sluzba prezbitera, jer je usko povezana s biskupskim redom, sudjeluje u vlasti kojom sam Krist svoje Tijelo izgradjuje, posvecuje i upravlja. Zato svecenistvo prezbitera pretpostavlja sakramente krscanske inicijacije, no ipak se podjeljuje onim posebnim sakramentom kojim se prezbiteri pomazanjem Duha Svetoga obiljezuju posebnim biljegom i tako se suoblicuju s Kristom svecenikom da mogu djelovati u ime Krista koji je Glava Crkve".

1564 "Premda prezbiteri nemaju vrhunac svecenistva i u vrsenju svoje vlasti ovise o biskupima, ipak su s njima zdruzeni svecenickom cascu i posvecuju se po sakramentu Reda, na sliku Krista, vrhovnog i vjecnog Svecenika, da propovijedaju evandjelje, da budu pastiri vjernika i da vrse sluzbu Bozju kao pravi svecenici Novoga zavjeta".

1565 Snagom sakramenta reda prezbiteri sudjeluju u opcem poslanju sto ga je Krist povjerio apostolima. "Duhovni dar koji su primili na redjenju ne pripravlja ih za neko ograniceno i usko poslanje, nego za najvise i opce poslanje “sve do nakraj zemlje”", "uvijek duhom spremni bilo gdje navijestati evandjelje".

1566 "Svoju svetu sluzbu najvise vrse u euharistijskom bogosluzju ili sinaksi, gdje radeci kao predstavnici Krista i navjescujuci njegovo otajstvo, sjedinjuju molitve vjernika sa zrtvom njihove Glave, i u zrtvi mise posada-snjuju i namjenjuju sve do Gospodinova dolaska jedinu zrtvu Novoga zavjeta, to jest zrtvu Krista koji se Ocu jedanput prinio kao neporocna zrtva." Iz te jedine zrtve njihovo sluzenje crpi svu svoju snagu i moc.

1567 "Prezbiteri, mudri suradnici biskupskog reda i njegova pomoc i orudje, pozvani da sluze Bozjem narodu, cine jedan prezbiterij sa svojim biskupom, s razlicitim duznostima. U pojedinim mjesnim zajednicama vjernika cine na neki nacin prisutnim biskupa s kojim su vjerno i velikodusno sjedinjeni i djelomicno preuzimaju njegove sluzbe i brigu i svaki dan ih brizno vrse".Prezbiteri mogu vrsiti svoju sluzbu jedino u ovisnosti o biskupu i u jedinstvu s njim. Obecanje poslusnosti koje daju biskupu u trenutku redjenja i biskupov poljubac mira na koncu liturgije redjenja oznacavaju da biskup prezbitere smatra svojim suradnicima, svojim sinovima, svojom bracom i prijateljima, da mu oni za uzvrat duguju ljubav i poslusnost.

1568 "Svi prezbiteri, redjenjem ukljuceni u red prezbiterata, medjusobno su povezani najtjesnjim sakramentalnim bratstvom; napose pak oni u jednoj biskupiji, cijoj su sluzbi pod vlastitim biskupom dodijeljeni, sacinjavaju jedan prezbiterij". Jedinstvo prezbiterija ima liturgijski izrazaj u obicaju da prezbiteri, nakon biskupa, polazu ruke za vrijeme obreda redjenja.

REDJENJE DJAKONA - "ZA SLUZENJE"

1569 "Na nizem stupnju hijerarhije stoje djakoni, na koje se polazu ruke “ne za svecenistvo, nego za sluzenje”". Na redjenju djakona ruke polaze jedino biskup, oznacujuci tako da je djakon posebno pridruzen biskupu u izvrsavanju svoje "diakonije".

1570 Djakoni na osobit nacin sudjeluju u Kristovu poslanju i milosti. Sakrament reda utiskuje im biljeg koji se ne moze izbrisati i koji ih suoblicuje s Kristom koji je postao "djakon", tj. posluzitelj svih. Izmedju ostaloga duznost je djakona pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju bozanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati zenidbi i blagoslivljati je, navijestati evandjelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se razlicitim sluzbama krscanske ljubavi. 1571 Poslije Drugog vatikanskog sabora latinska je Crkva opet uspostavila djakonat "kao poseban i trajan hijerarhijski stupanj",dok ga je istocna Crkva trajno sacuvala. Trajni djakonat, koji moze biti podijeljen ozenjenim muskarcima, vazno je obogacenje za poslanje Crkve. Zaista je prikladno i korisno da se muzevi koji vrse djakonsku sluzbu u Crkvi, bilo u liturgijskom i pastoralnom zivotu, bilo u socijalnim ili karitativnim djelima, ojacaju "polaganjem ruku, predanim vec od apostolskog vremena, i tjesnje povezu s oltarom da po sakramentalnoj milosti djakonata uspjesnije izvrse svoju sluzbu".