|
1577 "Sveto redjenje
valjano prima samo krsteni muskarac". Gospodin Isus izabrao je muskarce (viri)
za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako cinili i apostoli pri izboru
svojih suradnika koji su ih naslijedili u sluzbi. Zbor biskupa, kojima su
prezbiteri pridruzeni u svecenistvu, uprisutnjuje i posadasnjuje zbor
dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato
redjenje zena nije moguce.
1578 Nitko nema pravo na
primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu sluzbu, nego ga
Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Bozjega poziva za sveti red, mora
svoju zelju ponizno podloziti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i
pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament
moze biti primljen samo kao nezasluzen dar.
1579 Svi zaredjeni sluzbenici u
latinskoj Crkvi, izuzevsi stalne djakone, izabiru se redovito medju neozenjenim
vjernicima muskarcima koji imaju zelju obdrzavati celibat "radi
kraljevstva nebeskoga" (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca
posvete Bogu i "onome sto se na nj odnosi", oni se potpuno predaju
Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog zivota kome se posvecuje sluzbenik
Crkve; prihvacajuci celibat radosna srca, postaju znak buduceg svijeta.
1580 U istocnim je Crkvama, vec
stoljecima, drukcija praksa: dok se biskupi izabiru iskljucivo medju
neozenjenima, za prezbitere i djakone mogu se rediti i ozenjeni. Takva se praksa
dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrse sluzbu u svojim
zajednicama. Uostalom, istocne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga
prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na
Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda vise se ne moze zeniti.
|