|
1590 Sv.
Pavao pise svome uceniku Timoteju: "Poradi toga podsjecam te: raspiruj
milosni dar Bozji koji je u tebi po polaganju mojih ruku." (2 Tim 1,6) i "Tezi li tko za nadglednistvom, casnu sluzbu zeli"
(1 Tim 3,1). Titu kaze: "Poradi toga ostavih te na Kreti da uredis
preostalo te po gradovima postavis starjesine kako sam ti ja odredio" (Tit
1,5).
1591 Citava je Crkva svecenicki
narod. Po krstenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svecenistvu. To se
udionistvo naziva "kraljevskim svecenistvom". Na njegovu temelju i
njemu na sluzbu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno
svecenistvo, podijeljeno sakramentom reda; zadaca mu je sluziti zajednici u ime
i u osobi Krista Glave.
1592 Ministerijalno svecenistvo
bitno se razlikuje od opceg svecenistva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast
na sluzbu vjernicima. Zaredjeni sluzbenici vrse svoju sluzbu u narodu Bozjem uceci
(munus docendi), slaveci bozanski kult (munus liturgicum) i pastoralno
upravljajuci (munus regendi).
1593 Od samog pocetka sluzba reda
podjeljivala se i vrsila u tri stupnja: sluzba biskupa, prezbitera i djakona. Sluzbe
podijeljene redjenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa,
prezbiterâ i djakonâ ne moze se govoriti o Crkvi.
1594 Biskup prima puninu sakramenta
reda koji ga ukljucuje u biskupski zbor i cini ga vidljivom glavom partikularne
Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i clanovi
biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele
Crkve pod vlascu pape, nasljednika svetog Petra.
1595 Prezbiteri su pridruzeni
biskupima u svecenickom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vrsenju
svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici
biskupâ; oni oko svoga biskupa cine "prezbiterij" koji zajedno
s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju duznost za
pojedinu zupnu zajednicu ili za odredjenu crkvenu sluzbu.
1596 Djakoni su zaredjeni za zadatke
sluzenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svecenistvo, ali im redjenje
podjeljuje vazne uloge u sluzbi navijestanja rijeci Bozje, bogosluzja,
pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrse pod
pastirskom vlasti svoga biskupa.
1597 Sakrament reda podjeljuje se
polaganjem ruku, nakon cega slijedi svecana posvetna molitva kojom se za
redjenika od Boga traze milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu sluzbu.
Redjenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.
1598 Crkva podjeljuje sakrament reda
samo krstenim muskarcima (viris), cije su sposobnosti za vrsenje sluzbe
prikladno utvrdjene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati
da primi redove.
1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda
prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni
slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdrzavaju iz
ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na sluzenje ljudima.
1600 Djelitelji sakramenta reda u
sva tri stupnja jesu biskupi.
|