|
39 Priznavajuci ljudskom
razumu sposobnost da upozna Boga, Crkva izrazava uvjerenje, da je moguce svim
ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podlogom za njezin
dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali takodjer s
nevjernicima i ateistima.
40 Buduci da je nasa spoznaja
o Bogu ogranicena, to je isto tako i nas govor o Bogu. Mozemo govoriti o Bogu
samo polazeci od stvorenja i primjereno nasem ogranicenom ljudskom nacinu
spoznavanja i razmisljanja.
41 Sva stvorenja imaju
odredjenu slicnost s Bogom, na najosobitiji pak nacin covjek koji je
stvoren na sliku i priliku Bozju. Razlicita savrsenstva stvorenih bica (njihova
istinitost, dobrota i ljepota) odrazavaju dakle beskrajno Bozje savrsenstvo.
Stoga mozemo govoriti o Bogu polazeci od savrsenosti njegovih stvorenja,
"jer prema velicini i ljepoti stvorova mozemo, po slicnosti, razmisljati i
o njihovu Tvorcu" (Mudr 13,5).
42 Bog nadilazi svako
stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu prociscavati od svega sto je
ograniceno, slikovito, nesavrseno, da se "neizrecivi, neshvatljivi,
nevidljivi, nedokucivi" Bog16 ne zamijeni s nasim ljudskim
predodzbama o njemu. Ljudske rijeci nece nikada dosegnuti Otajstvo Bozje.
43 Kad tako govorimo o Bogu,
nas se govor doduse izrazava na ljudski nacin, ali stvarno on dosize samoga Boga,
a da ga ipak ne moze izreci u njegovoj beskrajnoj jednostavnosti. Trebamo sebi
posvijestiti, da "se ne moze istaci neka slicnost izmedju Stvoritelja i
stvorenja a da se izmedju njih ne opazi jos veca razlicitost",17
te da "o Bogu ne mozemo dokuciti ono sto On jest, nego samo sto On nije, i
kako se druga bica postavljaju prema njemu".18
|