|
1667 "Sveta Majka Crkva
ustanovila je blagoslovine (sakramentale). To su sveti znakovi, nalik
sakramentima, kojima se oznacuju i molitvom Crkve postizu nadasve duhovni
ucinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni ucinak sakramenata i bivaju
posvecene razne zgode zivota".
ZNACAJKE BLAGOSLOVINA
1668 Ustanovila ih je Crkva radi
posvecivanja nekih crkvenih sluzbi, nekih zivotnih stanja, vrlo razlicitih
okolnosti krscanskog zivota, kao i uporabe covjeku korisnih stvari. Prema
pastirskim odlukama biskupa, blagoslovine mogu takodjer odgovarati vlastitim
potrebama, kulturi i povijesti krscanskog naroda pojedinog kraja ili pojedinog
vremena. Blagoslovine uvijek sadrze molitvu, cesto popracenu odredjenim znakom,
kao sto je polaganje ruke, znamenovanje krizem, skropljenje blagoslovljenom
vodom (koje doziva u pamet krstenje).
1669 Blagoslovinama je korijen u
krsnom svecenistvu: svaki je krstenik pozvan da bude "blagoslov" i da
blagoslivlje. Zato i laici mogu predsjedati nekim blagoslovima; sto se vise
blagoslov tice crkvenog i sakramentalnog zivota, to je vise njegovo
predsjedanje pridrzano zaredjenom sluzbeniku.
1670 Blagoslovine ne podjeljuju
milost Duha Svetoga na nacin kao sakramenti, nego po molitvi Crkve pripravljaju
za primanje milosti i raspolazu za suradnju s njome. "Pravo raspolozenim
vjernicima pruza se mogucnost da im se gotovo svaka zgoda zivota posveti
bozanskom miloscu koja proistjece iz vazmenog otajstva Kristove muke, smrti i
uskrsnuca, iz kojega svi sakramenti i blagoslovine crpe svoju moc; gotovo i
nema ni jedne cestite upotrebe tvarnih dobara koja se ne bi mogla usmjeriti na
posvecenje covjeka i na hvalu Bogu".
RAZNI OBLICI BLAGOSLOVINA
1671 Medju blagoslovinama najprije
su blagoslovi (osobâ, stola, predmeta, mjesta). Svaki je blagoslov
hvala Bogu i molitva za postizavanje njegovih darova. U Kristu krscani su
blagoslovljeni od Boga Oca "svakim blagoslovom duhovnim" (Ef
1,3). Zato Crkva podjeljuje blagoslov zazivajuci ime Isusovo i obicno cineci
sveti znak Isusova kriza.
1672 Neki blagoslovi imaju trajno
znacenje: njihov je ucinak posvecenje osoba Bogu i posvecenje predmeta i
mjesta za bogostovnu upotrebu. Blagoslovi osoba - ne valja ih zamijeniti
sakramentalnim redjenjem - jesu: posvecenje opata i opatice nekog samostana,
posvecenje djevica, obred redovnickog zavjetovanja i blagoslovi za neke crkvene
sluzbe (citaci, akoliti, katehisti itd.). Kao primjer blagoslova predmeta mogu
se navesti: posveta ili blagoslov crkve ili oltara, blagoslov svetih ulja,
posudja, svete odjece, zvona itd.
1673 Kad Crkva javno i mjerodavno, u
ime Isusa Krista, trazi da neka osoba ili predmet budu zasticeni od opsjednuca
Zloga i oslobodjeni njegove vlasti, govori se o otklinjanju (egzorcizmu).
Isus ga je vrsio (usp. Mk
1,25); od njega Crkva ima moc i zadacu otklinjanja (egzorcizma). U jednostavnom
obliku egzorcizam se vrsi u slavlju krstenja. Svecano otklinjanje, zvano
"velikim egzorcizmom", moze izvrsiti samo svecenik, i to s biskupovim
dopustenjem. U tome treba postupati razborito, strogo
postujuci odredbe koje je donijela Crkva. Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili
oslobadjanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlascu koju je Isus povjerio
svojoj Crkvi. Nesto posve drugo je slucaj bolesti, osobito psihickih, kojih
lijecenje spada u medicinsku znanost. Vazno je, dakle, prije nego se slavi
egzorcizam, osigurati se, da se radi o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.
PUCKA RELIGIOZNOST
1674 Osim o sakramentalnom
bogosluzju i o blagoslovinama, kateheza mora voditi racuna o oblicima
poboznosti vjernika i o puckoj religioznosti. Religiozni osjecaj krscanskog
naroda u svakom vremenu nalazio je izrazaja u razlicitim oblicima poboznosti
koje okruzuju sakramentalni zivot Crkve, kao sto je cascenje svetih moci,
pohodi svetistima, hodocasca, ophodi, krizni put, vjerski plesovi, krunica,
medaljice. itd. 1675 Ti su izrazaji produzetak liturgijskog zivota Crkve, ali
ga ne nadomjestaju: "Te vjezbe treba tako urediti da, vodeci racuna o
pojedinim liturgijskim vremenima, budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje
na neki nacin proizlaze i k njoj vode narod, jer ih ona po svojoj naravi daleko
nadvisuje".
1676 Potreban je pastirski razbor u
podrzavanju i promicanju pucke religioznosti i, po potrebi, prociscavanju i
ispravljanju religioznog osjecaja koji je u pozadini tih poboznosti da bi se
napredovalo u spoznaji Kristova otajstva. Te poboznosti podlijezu brizi i sudu
biskupa i opcim crkvenim uredbama. Pucka religioznost je, u biti, skup vrednota
koje, s krscanskom mudroscu, odgovaraju velikim egzistencijalnim pitanjima.
Zdrav katolicki pucki osjecaj jest u sposobnosti sinteze gledom na ljudsko
postojanje. Tako on stvaralacki povezuje bozansko i ljudsko, Krista i Mariju,
duh i tijelo, zajednistvo i ustanove, osobu i zajednicu, vjeru i domovinu, um i
osjecanje. Ta mudrost jest krscanski humanizam koji radikalno potvrdjuje
dostojanstvo svakog bica kao Bozjeg djeteta, uspostavlja temeljno bratstvo, uci
biti u skladu s prirodom i shvacati rad, daje opravdanja za zivot u radosti i
vedrini, cak i usred zivotnih neprilika. Ta je mudrost, za narod, takodjer
nacelo razlucivanja, evandjeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je
evandjelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadrzaj ispraznjen i zagusen
drugim interesima.
|