|
1684 Krscanski pogreb ne
podjeljuje pokojniku ni sakramenat ni blagoslovinu, jer on je
"presao" s onu stranu sakramentalne ekonomije. Pogreb je ipak
liturgijsko slavlje Crkve,koje ovdje ide za tim da izrazi djelotvorno
zajednistvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje okupljena zajednica
te da ovoj navijesti vjecni zivot.
1685 Razliciti sprovodni obredi
izrazavaju vazmeni znacaj krscanske smrti i odgovaraju prilikama i
predajama pojedinoga kraja, pa i glede liturgijske boje.
1686 Red sprovoda rimske
liturgije predlaze tri nacina slavlja koji odgovaraju trima mjestima njegova
odvijanja (kuca, crkva, groblje) i prema vaznosti koju mu pridaju obitelj,
mjesni obicaji, kultura i pucka poboznost. Samo odvijanje zajednicko je svim
liturgijskim tradicijama i sadrzi cetiri glavna dijela:
1687
Pozdrav zajednice. Slavlje se otvara pozdravom
vjere. Pokojnikova rodbina prima se rijecju "utjehe" (u znacenju
Novoga zavjeta: snaga Duha Svetoga u nadi). Zajednica okupljena na molitvu
ocekuje i "rijeci vjecnoga zivota". Smrt jednoga clana zajednice (ili
obljetnica, sedmi ili cetrdeseti dan) dogadjaj je koji mora prevladati obzorje
"ovoga svijeta" i vjernike privuci k istinskim dometima vjere u
uskrsloga Krista.
1688 Sluzba rijeci, na
pogrebu, trazi to brizljiviju pripravu sto se tada mogu u zajednici naci i vjernici
manje revni za liturgiju i pokojnikovi prijatelji koji nisu krscani. Homilija,
posebno, mora "izbjegavati oblik i stil posmrtnog slova" te
rasvijetliti otajstvo krscanske smrti svjetlom uskrsloga Krista.
1689
Euharistijska zrtva. Kad se slavlje vrsi u Crkvi, euharistija
je srce vazmene zbiljnosti i krscanske smrti. Njome Crkva izrazava svoje
djelotvorno zajednistvo s pokojnikom: prinoseci Ocu, u Duhu Svetomu, zrtvu
Kristove smrti i uskrsnuca, trazi od njega da to njegovo dijete bude ocisceno
od svojih grijeha i njihovih posljedica te bude pripusteno vazmenoj punini
stola u Kraljevstvu. Po tako slavljenoj euharistiji zajednica se vjernika,
osobito pokojnikova obitelj, uci zivjeti u zajednistvu s onim koji "je
usnuo u Gospodinu", sjedinjujuci se s Tijelom Kristovim kojega je on ziv
clan, i moleci za njega i s njime.
1690
Oprostaj s pokojnikom jest cin kojim ga Crkva
"preporucuje Bogu". To je posljednji pozdrav kojim se krscanska zajednica
oprasta od jednoga svojega clana prije nego mu se tijelo polozi u grob.
Bizantska predaja izrazava to oprostajnim cjelovom pokojniku: Tim zakljucnim
pozdravom "pjeva se njegovu odlasku iz ovoga zivota i njegovu rastanku, a
i jer postoji zajednistvo i ponovni sastanak. Naime,
umrijevsi nismo niposto odijeljeni jedni od drugih jer svi mi idemo istim putem
i naci cemo se na istome mjestu. Nikad necemo biti odvojeni, jer zivimo za
Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, iduci njemu ususret (...) bit cemo svi
zajedno u Kristu".
|