IV. Pogresan sud

1790 Covjek mora uvijek slusati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No dogadja se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogresne sudove o cinima koje treba izvrsiti ili su vec izvrseni.

1791 To se neznanje cesto moze pripisati osobnoj odgovornosti, a dogadja se "kad se covjek malo brine da trazi istinu i dobro, i kada savjest zbog gresne navike pomalo postane gotovo slijepa". U takvim slucajevima osoba je kriva za zlo koje cini.

1792 Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i Evandjelja, losi primjeri drugih, robovanje strastima, teznja za nekom krivo shvacenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog ucenja, manjak obracenja i ljubavi.

1793 Naprotiv, ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogresan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba cini ne moze se njoj ubrojiti. No to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. 1794 Dobra i cista savjest prosvijetljena je iskrenom vjerom. Ljubav, naime, istovremeno izvire "iz cista srca, dobre savjesti i vjere bez pretvaranja" (1 Tim 1,5): Sto vise prevladava ispravna savjest, to se vise osobe i drustvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti.