|
II. Bogoslovne kreposti
1812 Ljudske
kreposti ukorjenjuju se u bogoslovne kreposti koje prilagodjuju moci covjeka da
moze imati udjela u bozanskoj naravi. Doista, bogoslovne se kreposti odnose
izravno na Boga; poticu krscane da zive u vezi s Presvetim Trojstvom. Trojedini
Bog im je izvor, uzrok i objekt.
1813
Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obiljezuju moralno
djelovanje krscanina. One
oblikuju i ozivljavaju sve moralne kreposti. Bog ih ulijeva u duse vjernika da
ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluze vjecni zivot. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u mocima ljudskog
bica. Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav.
VJERA
1814 Vjera je bogoslovna krepost po
kojoj vjerujemo u Boga i sve sto je On rekao i objavio i sto nam Sveta Crkva
predlaze vjerovati, jer je On sama istina. Vjerom "covjek svega sebe
slobodno Bogu predaje". Zato vjernik nastoji upoznati i vrsiti volju
Bozju. "Pravednik ce od vjere zivjeti" (Rim 1,17). Ziva vjera
je "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6).
1815 Dar vjere ostaje u onome tko
nije sagrijesio protiv nje. No "vjera je bez djelâ mrtva" (Jak
2,26): ako nije popracena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika
potpuno s Kristom i ne cini ga zivim udom njegova Tijela.
1816 Kristov je ucenik duzan ne samo
cuvati vjeru i od nje zivjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno
svjedociti i siriti je: "Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred
ljudima i slijediti ga na putu kriza za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije
nikada".Sluzenje i svjedocenje vjere nuzni su za spasenje: "Tko god
se prizna mojim pred ljudima, priznat cu se i ja njegovim pred Ocem, koji je na
nebesima. A tko se odrece mene pred ljudima, odreci cu se i ja njega pred
svojim Ocem, koji je na nebesima" (Mt 10,32-33).
UFANJE
1817 Ufanje (nada) je bogoslovna
krepost po kojoj ceznemo za nebeskim kraljevstvom i vjecnim zivotom kao za
svojom srecom, stavljajuci svoje pouzdanje u Kristova obecanja i oslanjajuci se
ne na svoje sile, nego na pomoc milosti Duha Svetoga. "Drzimo
nepokolebljivim ispovijedanje nase nade, jer je vjeran Onaj koji je
obecao" (Heb 10,23). Duh Sveti je bogato izliven "na nas po
Isusu Kristu, Spasitelju nasemu, da opravdani njegovom miloscu budemo, po nadi,
bastinici zivota vjecnoga" (Tit 3,6-7).
1818 Krepost ufanja odgovara ceznji
za srecom sto ju je Bog stavio u srce svakoga covjeka; ona obuhvaca ocekivanja
sto ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; prociscuje ih i upravlja prema Kraljevstvu
nebeskom; cuva od malodusja i podrzava u svim casovima napustenosti, siri srce
u iscekivanju vjecnog blazenstva. Polet nade cuva od sebicnosti i vodi k
radosti ljubavi.
1819 Krscansko ufanje preuzima i
dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je pocetak i uzor Abrahamova
nada, koji je u Izaku bio obasut Bozjim obecanjima i ociscen zrtvenim
iskusenjem. "U nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem
narodâ mnogih" (Rim 4,18).
1820 Krscanska se nada razvija, od
pocetka Isusova propovijedanja, u navjestaju blazenstava. Blazenstva uzdizu
nasu nadu prema nebu kao prema novoj obecanoj zemlji, zacrtavajuci joj put kroz
kusnje koje cekaju Isusove ucenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke
Bog nas cuva u "nadi koja ne razocarava" (Rim 5,5). Nada je
"pouzdano i cvrsto sidro duse", koje prodire tamo "kamo je kao
preteca za nas usao Isus" (Heb 6,19-20). Ona je i oruzje koje nas u
borbi spasenja brani: "budimo trijezni (...) obucimo oklop vjere i ljubavi
i stavimo kacigu, nadu spasenja" (1 Sol 5,8). Ona nam i u kusnji
pribavlja radost: "U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi" (Rim
12,12). Nadu izrazavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Ocenasa,
koji je sazetak svega sto nam ufanje daje zeljeti.
1821 Mozemo se dakle nadati nebeskoj
slavi sto ju je Bog obecao onima koji ga ljube i vrse njegovu volju. U svakoj
prilici, svatko treba da se nada da ce, uz milost Bozju, ustrajati "do
kraja" i da ce postici nebesku radost kao vjecnu Bozju nagradu za dobra
djela izvrsena s Kristovom miloscu. U nadi Crkva moli "da se svi ljudi
spase" (1 Tim 2,4). Ona cezne da se u nebeskoj slavi sjedini s
Kristom, svojim Zarucnikom: Ufaj se, duso moja, ufaj. Ne znas ni dana ni casa.
Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje moze uciniti
nesigurnim ono sto je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli
da, sto se vise budes borila, to ces vise dokazati ljubav prema svojem Bogu i
to ces vise jednoga dana uzivati sa svojim Ljubljenim, u sreci i ushitu koje
nece moci prestati nikada. LJUBAV
1822 Ljubav je bogoslovna krepost
kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bliznjega kao same
sebe iz ljubavi prema Bogu.
1823 Isus je ljubav proglasio novom
zapovijedi. Ljubeci svoje "do kraja" (Iv 13,1), on ocituje
ljubav koju prima od Oca. Ljubeci jedni druge, ucenici nasljeduju Isusovu
ljubav sto je i oni sami primaju. Zato Isus kaze: "Kao sto je Otac ljubio
mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi" (Iv
15,9). I jos: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao sto sam ja
vas ljubio" (Iv 15,12).
1824 Ljubav kao plod Duha i punina
zakona obdrzava zapovijedi Boga i njegova Krista: "ostanite u mojoj
ljubavi; budete li cuvali moje zapovijedi, ostat cete u mojoj ljubavi" (Iv
15,9-10). 1825 Krist je umro iz ljubavi prema nama, dok smo jos bili
"neprijatelji" (Rim 5,10). Gospodin zahtijeva da ljubimo kao
sto on ljubi, cak i svoje neprijatelje, da i najudaljenijemu postanemo
bliznji, da ljubimo djecu i siromahe kao i on.
Apostol Pavao dao je nedostizan opis ljubavi: "Ljubav je
velikodusna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima
se; nije nepristojna, ne trazi svoje, nije razdrazljiva, ne pamti zlo; ne
raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se
nada, sve podnosi" (1 Kor 13,4-7). 1826 Kad "ljubavi ne bih
imao", veli jos Apostol, "nista nisam!". I sve ono sto se zove
povlastice, sluzenje, cak i krepost (...), bez ljubavi "nista mi ne bi
koristilo" (1 Kor 13,1-4). Ljubav je visa od svih kreposti. Ona je
prva medju bogoslovnim krepostima: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje - ali najveca je medju njima ljubav" (1 Kor 13,13).
1827 Ljubav ozivljava i nadahnjuje
vjezbanje u svim krepostima. Ona je "sveza savrsenstva" (Kol
3,14); ona je forma krepostî (forma virtutum); ona ih spaja
i medjusobno rasporedjuje; ona je izvor i cilj njihova krscanskog vrsenja.
Ljubav osigurava i cisti nasu ljudsku sposobnost ljubavi. Ona je uzdize do
nadnaravnog savrsenstva bozanske ljubavi.
1828 Provodjenje cudorednog zivota
nadahnuto ljubavlju daje krscaninu duhovnu slobodu djece Bozje. Krscanin nije
pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji trazi placu,
nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga "koji nas prije uzljubi"
(1 Iv 4,19). Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjecamo se
kao rob, ili dopustamo da nas privuce nagrada i slicni smo najamnicima; ili smo
poslusni zbog dobra u njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da
slusamo (...) tada se osjecamo kao djeca.
1829 Plod su ljubavi radost,
mir i milosrdje; ona zahtijeva velikodusnost i bratsku opomenu; ljubav je
dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebicna i blagotvorna; ona je
prijateljstvo i zajednistvo: Ispunjenje svih nasih djela je ljubav. Tu je nasa
svrha; zato mi trcimo, prema tom cilju trcimo; kad stignemo, u njoj cemo naci
svoj odmor.
|