Clanak 2.
SUDJELOVANJE U DRUSTVENOM ZIVOTU
I. Vlast
1897 "Ljudsko drustvo ne
moze biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast,
koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju opcega
dobra".
"Vlascu" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili
ustanove proglasavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja ocekujuci od njih
poslusnost.
1898 Svakoj ljudskoj zajednici
potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u
ljudskoj naravi. Ona je nuzna za jedinstvo gradjanske zajednice. Zadaca joj je,
koliko je moguce, osigurati opce dobro drustva.
1899 Vlast sto je trazi moralni red
dolazi od Boga: "Svaka dusa neka se podlaze vlastima nad sobom. Jer nema
vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se
suprotstavlja vlasti, Bozjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce
na se navuci osudu" (Rim 13,1-2). 1900 Obveza poslusnosti nalaze
svima da vlasti odaju cast koja joj pripada i da osobama koje je obnasaju
iskazuju postovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz
pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku
vlast:
Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez
zapreke izvrsavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju
vjekova, dajes ljudskoj djeci slavu, cast i moc na zemlji. Stoga, Gospodine,
upravljaj njihovim odlukama, da cine sto je dobro i sto se tebi svidja; i tako
uzmognu pobozno, mirno i blago izvrsavati vlast sto si im je ti povjerio, i da
budu dostojni tvoga milosrdja. 1901 Vlast kao takva upucuje na red sto ga je
Bog postavio, ali "oblik politickog rezima i izbor voditelja prepusteni su
slobodnoj volji gradjana".
Raznolikost politickih rezima moralno je dopustena, ako su oni u skladu
sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Rezimi kojih je narav protivna
naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opce
dobro narodâ kojima su se nametnuli. 1902 Vlast ne dobiva moralnu
zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponasati samovoljno nego djelovati za
opce dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti".
Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa
zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona.
Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne
bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja. 1903 Vlast se
vrsi zakonito samo ako trazi opce dobro odredjene skupine i ako se za to sluzi
moralno dopustenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne
zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u
savjesti. "U tom se slucaju sama vlast posve rusi i svrsava u
bezakonju".
1904 "Stoga je prikladnije da
ravnotezom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadleznosti, da je zadrze u
pravim granicama. To je nacelo “pravne drzave”, u kojoj vrhovnistvo pripada
zakonu, a ne ljudskoj samovolji".
|