|
2095 Bogoslovne kreposti
vjera, ufanje i ljubav prozimlju i ozivljuju cudoredne kreposti. Tako nas
ljubav potice da damo Bogu sto smo mu po svoj pravednosti duzni dati jer smo
stvorovi. Za taj stav raspolaze nas krepost bogostovlja.
KLANJANJE
2096 Glavni je cin kreposti
bogostovlja klanjanje. Klanjati se Bogu znaci priznati ga kao Boga, kao
Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodara svega sto postoji, kao
beskonacnu i milosrdnu Ljubav. "Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu
jedinomu sluzi" (Lk 4,8), kaze Isus navodeci Ponovljeni zakon.
2097 Klanjati se Bogu znaci
priznati, s postovanjem i posvemasnjom podloznoscu, "nistavilo
stvorenja", jer ono ne postoji doli po Bogu. Klanjati se Bogu znaci
hvaliti ga, kao Marija u hvalospjevu "Velica", uznositi ga a sebe
ponizivati, sa zahvalnoscu ispovijedajuci da je ucinio velike stvari i da je
njegovo ime sveto. Klanjanje jedinom Bogu oslobadja covjeka od zatvaranja u
sebe, od ropstva grijehu i idolopoklonstva prema svijetu.
MOLITVA
2098 Cini vjere, ufanja i ljubavi,
naredjeni prvom zapovijedi, vrse se u molitvi. Uzdignuce duha k Bogu izraz je
naseg klanjanja Bogu: rijec je o molitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i
prosnje. Molitva je nuzdan uvjet da mognemo slusati Bozje zapovijedi. Valja
"svagda moliti, i nikada ne sustati" (Lk 18,1).
ZRTVA
2099 Pravedno je Bogu prinositi
zrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prosnje i zajednistva: "Prava je
zrtva svaki cin koji se vrsi da svetim zajednistvom prianjamo uz Boga (...) i
da tako mognemo biti blazeni".
2100 Vanjska zrtva, da bude
vjerodostojna, mora biti izraz duhovne zrtve: "Zrtva Bogu duh je raskajan
(...)" (Ps 51,19). Proroci Starog saveza cesto su prokazivali zrtve
prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema
bliznjemu. Isus doziva u pamet rijeci proroka Hosee: "Milosrdje mi je
milo, a ne zrtva!" (Mt 9,13; 12,17). Jedina savrsena zrtva jest ona
sto ju je Krist prinio na krizu, potpunoma se prinoseci Ocevoj ljubavi za nase
spasenje. Sjedinjujuci se s njegovom zrtvom, mozemo od svoga zivota uciniti
zrtvu Bogu.
OBECANJA I ZAVJETI
2101 U nekim okolnostima krscanin je
pozvan da nesto Bogu obeca. To se dogadja u krstu i potvrdi, u zenidbi i
redjenju. Iz osobne poboznosti moze krscanin Bogu obecati takodjer neko djelo,
molitvu, milostinju, hodocasce itd. Vjernost datim obecanjima izraz je stovanja
koje dugujemo bozanskom Velicanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu.
2102 "Zavjet, to jest
promisljeno i slobodno Bogu dano obecanje o mogucem i vecem dobru, mora se
ispuniti iz kreposti bogostovlja". Zavjet je cin poboznosti, kojim
krscanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obecava neko dobro djelo. Drzeci svoje
zavjete, daje Bogu sto mu je obecao i posvetio. Djela apostolska pokazuju nam
svetog Pavla kako se brine da ispuni zavjete sto ih je ucinio.
2103 Crkva priznaje primjernu
vrijednost zavjeta kojima se provode u djelo evandjeoski savjeti: Majka
se Crkva raduje sto se u njezinu krilu nalazi mnogo muskaraca i zena koji
Spasiteljevo ponizenje jace slijede i jasnije ga pokazuju primajuci na sebe
siromastvo u slobodi djece Bozje i odricuci se svoje volje: oni se naime iz
ljubavi prema Bogu podlazu covjeku, u onomu sto spada na savrsenost, vise nego
to trazi opseg zapovijedi, i to zato da potpunije slijede poslusnog Krista. U
nekim slucajevima Crkva moze, zbog primjerenih razloga, dati oprost od
zavjetâ i obecanjâ.
DRUSTVENA DUZNOST BOGOSTOVLJA I PRAVO NA VJERSKU SLOBODU
2104 "Svi su ljudi duzni
istinu, osobito u onome sto se tice Boga i njegove Crkve, traziti i, posto je
upoznaju, prihvatiti i ostati joj vjerni". Ta duznost proizlazi iz
"same naravi" ljudi. Ona nije oprecna "iskrenom postovanju"
prema raznim vjeroispovjestima koje "nerijetko odrazavaju zraku one Istine
sto prosvjetljuje sve ljude", ni zahtjevu ljubavi, koja krscane potice
"da se s ljubavlju, mudroscu i strpljivoscu odnose prema ljudima koji su s
obzirom na vjeru u zabludi ili neznanju".
2105 Duznost iskazivati Bogu pravo
stovanje tice se covjeka uzetog pojedinacno i drustveno. To je
"tradicionalno katolicko ucenje o moralnoj duznosti pojedinaca i drustava
prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi". Neprestano navijestajuci
ljudima evandjelje, Crkva se trsi da oni "krscanskim duhom prozmu
mentalitet i navike, zakone i strukture zajednicâ" u kojima zive.
Drustvena je duznost krscana da u svakom covjeku postuju i bude ljubav prema
istini i dobru. Od njih trazi da bliznje upoznaju s bogostovljem "jedine
prave religije koja postoji u katolickoj i apostolskoj Crkvi". Krscani su
pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako ocituje kraljevsku vlast Kristovu
nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim drustvima.
2106 "U vjerskoj stvari neka
nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprecavan da, unutar
duznih granica, radi po svojoj savjesti, privatno ili javno, bilo sam bilo
udruzen s drugima". Takvo se pravo temelji na samoj naravi ljudske osobe;
njezinom dostojanstvu pristaje da slobodno prianja uz bozansku istinu koja
nadilazi vremeniti poredak. Zato pravo na tu slobodu "ostaje i onima koji
ne udovoljavaju obvezi da traze istinu i da uz nju prianjaju". 2107
"Ako se, uzevsi u obzir posebne okolnosti narodâ, jednoj vjerskoj
zajednici dade posebno gradjansko priznanje u pravnom poretku drzave, nuzno je
da se ujedno svim gradjanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu u
vjerskoj stvari i da se ono postuje". 2108 Pravo na vjersku slobodu nije
ni moralna dozvola prianjati uz zabludu,ni ukljucno pravo na zabludu, nego
naravno pravo ljudske osobe na gradjansku slobodu, tj. na zasticenost od
izvanjskog pritiska, unutar duznih granica, u vjerskoj stvari od strane
politicke vlasti. To naravno pravo "treba, u pravnom uredjenju drustva,
tako priznati da postane gradjansko pravo.
2109 Pravo na vjersku slobodu
ne moze biti samo po sebi ni neograniceno, a ni jednostavno ograniceno
"javnim poretkom", zamisljenim po pozitivistickom ili naturalistickom
mjerilu. "Duzne granice", koje su povezane s tim pravom, treba da, u
skladu sa zahtjevima opceg dobra, za odredjene drustvene prilike odredi
politicki razbor, i odobri gradjanska vlast "po pravnim normama u skladu s
objektivnim moralnim poretkom".
|