2568 Objava
molitve u Starom zavjetu upisana je izmedju covjekova pada i uzdignuca, izmedju
bolnog Bozjeg poziva prvoj djeci: "Gdje si? (...) Sto
si to ucinila?" (Post 3, 9.13) i odgovora Sina jedinca koji dolazi
na svijet: "Evo dolazim (...) Vrsiti, Boze, volju tvoju" (Heb
10,5-7). Molitva je tako povezana s covjekovom povijescu, ona je odnos s Bogom
u povijesnim zbivanjima.
STVARANJE - IZVOR MOLITVE
2569 Ponajprije molitva zivi od
samih stvarnosti stvaranja. Devet prvih poglavlja Knjige Postanka
opisuju taj odnos s Bogom kao zrtvu prvina iz stada, sto je prinosi Abel, kao
zazivanje Bozjeg imena po Enohu,kao "hod s Bogom" (Post 5,24).
Zrtva Noina je "ugodna" Bogu koji je blagoslivlje, i po njoj
blagoslivlje sve stvorenje, jer je Noi srce pravedno i neporocno: on takodjer
"hodi s Bogom" (Post 6,9). To svojstvo molitve zivo je u
mnostvu pravednika svih religija.
U svom neprolaznom savezu sa zivim bicima Bog uvijek poziva covjeka da
mu se moli. No molitva se u Starom zavjetu objavljuje posebno pocevsi od praoca
nasega Abrahama.
OBECANJE I MOLITVA VJERE
2570 Cim ga Bog zove, Abraham polazi
"kako mu je Gospodin rekao" (Post 12,4): njegovo srce, cijelo
je "pokorno Rijeci", slusa. Slusanje srca koje se odlucuje za Boga
bitno je u molitvi, rijeci su o njemu ovisne. Ali Abrahamova molitva izrazena
je ponajprije djelima: covjek sutnje, na svakoj postaji puta gradi zrtvenik
Gospodinu. Tek poslije, javlja se njegova prva molitva rijecima: prikrivena
tuzba sto podsjeca Boga na obecanja koja kao da se ne ostvaruju. Od pocetka se
tako pojavljuje jedan od dramatskih vidova molitve: kusnja vjere u Bozju
vjernost.
2571 Povjerovavsi u Boga,hodeci u
njegovoj prisutnosti i u savezu s njim, patrijarh je spreman ugostiti u svom
satoru tajanstvenog Gosta: to divno gostoprimstvo kod Mamre uvod je u
Navjestenje pravoga Sina obecanja. Od onoga casa kad mu je Bog povjerio svoj
naum, Abrahamovo srce dijeli suosjecanje svoga Gospodina za ljude te se
usudjuje zauzeti se za njih s odvaznim pouzdanjem.
2572 Kao posljednje ciscenje vjere,
od onoga "koji je primio obecanje" (Heb 11,17) Bog trazi da
zrtvuje sina kojega mu je dao. Njegova vjera ne slabi: "Bog ce vec
providjeti janje za zrtvu paljenicu" (Post 22,8), "mislio je
da Bog moze i mrtvace uskrisivati" (Heb 11,19). Tako je otac
vjerujucih suoblicen Ocu koji nece postedjeti ni svoga vlastitog Sina, vec ce
ga za sve nas predati. Molitva obnavlja covjeka na sliku Bozju i cini ga
dio-nikom snage Bozje ljubavi koja spasava mnoge.
2573 Bog obnavlja obecanje Jakovu,
praocu dvanaest Izraelovih plemena. Prije no sto ce se sukobiti sa svojim
bratom Ezavom, bori se cijelu noc s "nekim" tajanstvenim koji mu
odbija otkriti ime, ali ga blagoslivlje prije nego sto ga je ostavio u zoru.
Duhovna tradicija Crkve zadrzala je od tog izvjestaja simbol molitve kao borbe
vjere i pobjede ustrajnosti.
MOJSIJE I POSREDNIKOVA MOLITVA
2574 Kad se pocinje ostvarivati
obecanje (Pasha, Izlazak, dar Zakona i sklapanje Saveza), Mojsijeva molitva
biva iznenadjujucim oblikom zagovorne molitve koja ce se ispuniti u jedinom
"posredniku izmedju Boga i ljudi, covjeku Kristu Isusu" (1 Tim
2,5).
2575 I tu Bog dolazi prvi. On
pozivlje Mojsija iz goruceg grma. Taj ce dogadjaj ostati jednom od praslika
molitve u zidovskoj i krscanskoj duhovnoj predaji. Ako, naime, "Bog
Abrahamov, Izakov i Jakovljev" zove svoga slugu Mojsija, to je zato jer je
On Bog zivi koji hoce zivot ljudi. On se objavljuje da bi ih spasio, ali ne sam
ni protiv njihove volje: On pozivlje Mojsija da ga posalje, da ga pridruzi svom
suosjecanju, djelu svog spasavanja. U tom poslanju je kao neko Bozje moljenje,
i Mojsije ce, poslije duge rasprave, uskladiti svoju volju s voljom Boga
Spasitelja. Ali u tom razgovoru u kojemu se Bog povjerava, Mojsije uci takodjer
moliti: izvlaci se, protuslovi, nadasve postavlja pitanja, i kao odgovor na
njegovo trazenje Gospodin mu povjerava svoje neizrecivo ime, koje ce se
razotkriti u njegovim velikim djelima.
2576
Dakle, "Bog je razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao sto
covjek govori s prijateljem" (Izl 33,11). Mojsijeva molitva
izrazita je kontem-plativna molitva zahvaljujuci kojoj je sluga Bozji vjeran
svom poslanju. Mojsije je "razgovarao" cesto i
dugo s Gospodinom, penjuci se na brdo da bi Ga slusao i zazivao, silazeci k
narodu da bi mu rekao rijeci njegova Boga i vodio ga. "Od svih u kuci mojoj najvjerniji je on.
Iz usta u usta njemu ja govorim, ocevidnoscu" (Br 12,7-8), jer
"Mojsije je bio veoma skroman covjek, najskromniji covjek na zemlji"
(Br 12,3).
2577
U toj prisnosti s vjernim Bogom, sporim na srdzbu i punim milosti, Mojsije
je crpio snagu i upornost za svoje posredovanje. On ne
moli za sebe vec za narod sto ga je Bog sebi stekao. Vec za vrijeme bitke s
Amalecanima ili da postigne ozdravljenje Mirjamino, Mojsije posreduje. No,
posebno poslije otpadnistva naroda on se pred Bogom "zauze (...) za
njih" (Ps 106,23) da bi spasio narod. Razlozi njegove molitve
(zagovor je takodjer tajanstvena bitka) nadahnjivat ce smjelost velikih
molitelja zidovskog naroda kao i Crkve: Bog je ljubav, on je dakle pravedan i
vjeran; on ne moze proturjeciti samom sebi, on se mora sjecati svojih cudesnih
djela, u pitanju je njegova Slava, on ne moze napustiti naroda koji nosi
njegovo ime.
DAVID I KRALJEVA MOLITVA
2578 Molitva Bozjeg naroda razvijat
ce se u sjeni Bozjeg prebivalista, zavjetnog kovcega i poslije Hrama. Najprije
ce ga uciti moliti njegove vodje - pastiri i proroci. Samuel je od svoje majke
Ane naucio kako se "treba drzati pred Gospodinom" a od svecenika
Elija kako slusati njegovu Rijec: "Govori, Gospodine, sluga tvoj
slusa" (1 Sam 3,9-10). Poslije ce i on spoznati cijenu i breme
zagovora: "A od mene nek je daleko da zgrijesim Gospodinu prestajuci
moliti za vas i upucivati vas na dobar i posten put" (1 Sam 12,23).
2579 David je u pravom smislu kralj
"po srcu Bozjem", pastir koji moli za svoj narod i u njegovo ime;
njegova ce podloznost Bozjoj volji, hvala i pokajanje biti primjer molitvi
naroda. On je pomazanik Bozji, i njegova je molitva vjerno prianjanje bozanskom
obecanju, ljupko i radosno pouzdanje u Onoga koji je jedini Kralj i Gospodin.
Nadahnut Duhom Svetim, David je, u psalmima, prvi prorok zidovske i krscanske
molitve. Molitva Krista, istinskog Mesije i Sina Davidova, otkrit ce i dopuniti
smisao te molitve.
2580 Jeruzalemski hram, dom molitve
koji je David htio podici, bit ce djelo njegova sina Salomona. Molitva posvete
Hrama oslanja se na Bozje obecanje i savez, na djelatnu prisutnost njegova
imena u narodu i na spomen velikih djela koja ucini za izlaska iz Egipta. Kralj
zatim dize ruke prema nebu i zaziva Gospodina za sebe, za sav narod, za buduca
pokoljenja, za oprostenje njihovih grijeha i za svakodnevne potrebe, da bi svi
narodi spoznali da je On jedini Bog i da srce naroda potpuno pripada Njemu.
ILIJA, PROROCI I OBRACENJE SRCA
2581 Hram je trebao Bozjem narodu
biti mjesto odgoja u molitvi: hodocasca, svetkovine, zrtve, vecernji prinos,
kâd, "izlozeni" kruhovi, svi ti znakovi Svetosti i Slave
Svevisnjeg i tako bliskoga Boga, bili su poziv i putovi molitve. Ali ritualizam
je cesto zavodio narod u izvanjsko slavlje. Bio je potreban odgoj u vjeri,
obracenje srca. To je bila zadaca proroka, prije i poslije (babilonskog)
Izgnanstva.
2582 Ilija je otac proroka, njegov
je "narastaj onih koji traze njega, koji traze lice Boga Jakovljeva".
Njegovo ime, "Gospodin je moj Bog", navijesta poklik naroda koji na
brdu Karmelu odgovara Ilijinoj molitvi. Jakov apostol upucuje na njega da nas
potakne na molitvu: "Mnogo moze zarka molitva pravednikova" (Jak
5,16b-18).
2583 Posto je za svoga povlacenja na
potok Kerit iskusio milosrdje, upucuje udovicu iz Sarfate da vjeruje u rijec
Bozju, uvodi je u vjeru koju potvrdjuje svojom upornom molitvom: i Bog vraca u
zivot udovicina sina.
Za vrijeme zrtve na brdu Karmelu, odlucujuce je iskusenje za vjeru
Bozjeg naroda njegova molitva da Gospodnji oganj zapali zrtvu paljenicu "u
casu kad se prinosi vecernja zrtva": "Uslisi me, Gospodine, uslisi
me!" - te iste Ilijine rijeci istocne liturgije preuzimaju u
euharistijskoj epiklezi.
Konacno, vracajuci se u pustinju prema mjestu gdje se zivi i istiniti
Bog objavio svom narodu, Ilija se poput Mojsija sklanja "u spilju"
dok nije "prosla" tajanstvena Bozja Prisutnost. No, istom ce se na
brdu Preobrazenja razotkriti Onaj cije su lice oni trazili: spoznaja slave
Bozje odsijeva na licu raspetog i uskrslog Krista.
2584 U "cetiri oka s
Bogom" proroci crpu svjetlo i snagu za svoje poslanje. Njihova molitva
nije bijeg iz nevjerna svijeta vec slusanje Rijeci Bozje. Ponekad je to
rasprava ili jadanje, ali uvijek zauzimanje koje iscekuje i priprema zahvat
Boga Spasitelja, Gospodara povijesti.
PSALMI, MOLITVA ZAJEDNICE
2585 Od Davida do dolaska Mesije,
svete knjige sadrze molitvene stranice koje svjedoce o produbljivanju molitve,
za sebe i za druge. Psalmi su malo-pomalo sabrani u zbirku od pet knjiga:
Psalmi (ili "Pohvale"), remek-djelo su molitve u Starom zavjetu.
2586 Psalmi krijepe i izrazavaju
molitvu Bozjeg naroda kao zajednice, za vrijeme velikih slavlja u Jeruzalemu i
svake subote u sinagogama. Ta je molitva u isto vrijeme osobna i zajednicka;
odnosi se na one koji mole i na sve ljude; uzdize se sa Svete zemlje i iz
zajednica u Dijaspori (raseljenju), te zahvaca sve stvorenje; podsjeca na
spasiteljske dogadjaje proslosti te se proteze k ispunjenju povijesti; spominje
se vec izvrsenih Bozjih obecanja i ocekuje Mesiju koji ce ih konacno ispuniti.
Moljeni i posve ispunjeni u Kristu, psalmi su bitni u molitvi njegove Crkve.
2587 Psaltir je knjiga u kojoj Rijec
Bozja postaje covjekovom molitvom. U drugim knjigama Staroga zavjeta
"rijeci navijestaju djela" (Bozja za ljude) "otkrivajuci u njima
sadrzanu tajnu". U Psaltiru, rijeci psalmista izrazavaju, pjevajuci ih
Bogu, djela njegova spasenja. Isti Duh nadahnjuje Bozje djelo i covjekov
odgovor. Krist ce objediniti i jedno i drugo. U Njemu psalmi nas bez prestanka
uce moliti.
2588 Raznolik izraz molitve psalama
radja se istodobno u liturgiji Hrama i u ljudskom srcu. Bilo da je rijec o
himnu, molitvi u nevolji ili zahvali, osobnoj ili zajednickoj prosnji, o
kraljevoj ili hodocasnickoj pjesmi, o mudrosnoj meditaciji, psalmi su zrcalo
cudesnih djela Bozjih u povijesti njegova naroda i ujedno ljudskih stanja koja
prozivljuje psalmist. Psalam moze odrazavati i prosli dogadjaj, no cini to tako
umjereno da ga zaista mogu moliti ljudi svih prilika i svih vremena.
2589 U psalmima se stalno provlace:
jednostavnost i spontanost molitve, zudnja za samim Bogom, po svemu i sa svime
sto je u njegovu stvaranju dobro, mucno stanje vjernika koji je, osobito u
svojoj ljubavi prema Gospodinu, izlozen mnostvu neprijatelja i napasti te u
iscekivanju sto ce uciniti Bog vjerni, sigurnost njegove ljubavi i predanje
njegovoj volji. Molitva psalama uvijek je nosena hvalom i stoga naslov zbirke
dobro pristaje onome sto nudi: "Pohvale". Sabrana za bogosluzje
zajednice, prenosi nam poziv na molitvu i pjeva joj odgovor
"Hallelu-Ja!" (Aleluja), "Hvalite Gospoda". Sto je ljepse
od psalma? Lijepo stoga kaze sam David: "Hvalite Gospodina, jer je psalam
dobar, Bogu nasem nek je slatka i dolicna pohvala". I s pravom: psalam je
naime blagoslivljanje naroda, velicanje Boga, zahvaljivanje puka, sveopce
klicanje, govor svemira, glas Crkve, milozvucna ispovijest vjere...
|