|
2779 Prije nego ucinimo
svojim ovaj pocetni zanos Gospodnje molitve, nije suvisno ponizno ocistiti srce
od nekih krivih predodzbi "ovoga svijeta". Poniznost cini da
uvidimo da "nitko ne pozna Oca doli Sin, i onaj kome Sin hoce
objaviti", tj. "maleni" (Mt 11,25-27). Prociscavanje srca
odnosi se na ocinske ili majcinske slike proizasle iz nase osobne i kulturne
povijesti, koje utjecu na nas odnos prema Bogu. Bog, nas Otac, nadilazi
kategorije stvorenog svijeta. U tom podrucju primjenjivati na njega, ili protiv
njega, nase predodzbe znacilo bi stvaranje idola za klanjanje ili rusenje.
Moliti Oca znaci uci u njegovo otajstvo, onakvo kakvo jest i kakvo nam je Sin
objavio. Izraz Bog-Otac nije nikada nikome bio objavljen. Kad je sâm
Mojsije pitao Boga tko je on, cuo je drugo ime. Nama je ovo ime objavljeno u
Sinu, jer ovo ime ukljucuje novo ime Oca. 2780 Mi mozemo zazivati Boga kao
"Oca" jer nam je to On po svome Sinu, koji je postao covjek, objavio
i jer nam to objavljuje njegov Duh. Ono sto covjek ne moze pojmiti, a niti
andjeoske sile prozrijeti, to jest osobni odnos Sina prema Ocu, to Duh Sina
objavljuje nama, nama koji vjerujemo da Isus jest Krist, i da smo rodjeni od
Boga.
2781 Kada molimo Oca, u
zajednistvu smo s njim i njegovim Sinom Isusom Kristom. Tada ga
poznajemo i priznajemo s uvijek novim udivljenjem. Prva rijec Gospodnje
molitve, prije nego zamolba, jest blagoslov klanjanja. Slava je Bozja da ga
priznajemo "Ocem", pravim Bogom. Zahvaljujemo mu sto nam je objavio
svoje ime, dao da to vjerujemo i sto se nastanio u nama svojom Prisutnoscu.
2782 Mozemo se Ocu klanjati jer nas
je nanovo rodio za svoj zivot posinjujuci nas u jedinorodjenom Sinu kao
svoju djecu: Krstenjem nas pridruzuje Tijelu svoga Krista, a pomazanjem svoga
Duha, koji se od Glave (Krista) izlijeva na udove, cini nas
"kristima" (pomazanicima): Doista, Bog koji nas je predodredio za
posinstvo, ucinio nas je prikladnima za slavno Tijelo Kristovo. Odsada, dakle,
su-dionici Krista s pravom se zovete "kristi".
Novi covjek koji je nanovo rodjen i miloscu vracen Bogu svom,
ponajprije kaze "Oce" jer je postao sin. 2783 I tako, objavljujuci
nam Oca, Molitva Gospodnja objavljuje nas nama samima: O,
covjece, nisi se usudjivao podignuti lice prema nebu, nego si svoj pogled
obarao prema zemlji, i iznenada si primio milost Kristovu: oprosteni su ti svi
grijesi tvoji. Od zlog sluge postao si dobri sin... Podigni, stoga, oci prema
Ocu, koji te je otkupio po svome Sinu i reci: "Oce nas" (...). Ali ne
trazi sebi nikakvu povlasticu. On je na osobit nacin Otac samo Krista, dok je
svima nama zajednicki, jer samo je njega rodio, nas je, naprotiv, stvorio. I ti
miloscu reci Oce nas, da zasluzis biti njegov sin. 2784 Taj cisti dar
posinjenja zahtijeva s nase strane trajno obracenje i nov zivot. Molitva
nasem Ocu mora u nama stvarati dva temeljna raspolozenja: zelju i volju da
mu slicimo. Stvoreni smo na njegovu sliku, miloscu nam je vracena slicnost
i mi joj moramo odgovarati. Moramo imati na pameti i znati: kad Boga zovemo
"Oce nas", moramo i zivjeti kao sinovi Bozji.
Ne mozete zvati svojim Ocem Boga svake dobrote, ako vam srce ostane
okrutno i neljudsko, jer u tom slucaju nemate vise u sebi obiljezje dobrote Oca
nebeskog.
Treba neprestano promatrati ljepotu Ocevu i njom prozimati svoju dusu.
2785 Srce ponizno i pouzdano cini da "postanemo kao djeca" (Mt
18,3) jer se Otac objavljuje "malenima" (Mt 11,25). To je
pogled na Boga samoga, veliki oganj ljubavi. Dusa tu pociva i uranja u svetu
ljubav, te razgovara s Bogom kao sa svojim vlastitim Ocem, sasvim jednostavno,
u njeznosti posve osobite poboznosti.
Oce nas: ovo ime pobudjuje u nama istodobno ljubav, zar u molitvi, (...)
a i nadu da cemo zadobiti ono sto molimo. (...) Sto moze, naime, on odbiti
molitvi svoje djece, kad im je vec prije dopustio da budu njegova djeca?
|