III. Znacajke vjere

VJERA JE MILOST

153 Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus "Krist, Sin Boga zivoga", Isus mu kaze: "To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima" (Mt 16,17).  Vjera je Bozji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. "Da uzvjerujemo, treba nam Bozja milost, koja predusrece i potpomaze, i unutarnja pomoc Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oci dusi i "svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini".

VJERA JE LJUDSKI CIN

154 Nemoguce je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoci Duha Svetoga. A ipak nije nista manje istinito, da je vjera izvorno ljudski cin. Ne protivi se slobodi niti covjekovu razumu, da covjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio. Pa i u ljudskim odnosima ne protivi se nasem dostojanstvu, da vjerujemo onomu sto nam drugi ljudi o sebi ili svojim nakanama reknu, i povjerujemo njihovim obecanjima (npr. kada muz i zena stupaju u brak) i tako s njima udjemo u zajednistvo. Dosljedno tome jos se manje protivi nasem dostojanstvu "da u vjeri potpun posluh svoga uma i svoje volje damo Bogu koji se objavljuje" i na taj nacin stupimo s njime u prisno zajednistvo.

155 U cinu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s bozanskom miloscu: "Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam - Vjera je cin razuma koji, na zapovijed volje koju pokrece Bog miloscu, daje pristanak bozanskoj istini".

VJERA I RAZUM

156 Razlog da vjerujemo nije u tome sto se objavljene istine cine istinite i razumljive u svjetlu nasega naravnog razuma. Mi vjerujemo "zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne moze prevariti ni prevaren biti". "Ipak, da bi poslusnost nase vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomocima Duha Svetoga pridruze takodjer vanjski dokazi njegove Objave". Tako su cudesa Kristova i svetih, prorostva, sirenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost "najsigurniji znaci bozanske Objave, prilagodjeni spoznaji svih", "razlozi vjerodostojnosti", koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije "niposto slijep pokret duha".

157 Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Rijeci Boga, koji ne moze lagati. Doduse objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu ciniti nejasnima, ali "sigurnost koju daje bozansko svjetlo veca je od sigurnosti sto je daje svjetlo naravnog razuma". "Deset tisuca poteskoca ne cine ni jednu jedinu sumnju".

158 "Vjera trazi razumijevanje": tko stvarno vjeruje, trazi da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono sto je on objavio. A prodornija ce spoznaja opet izazvati vecu vjeru, sve zarcu ljubavlju. Milost vjere otvara "oci srca" (Ef 1,18) za zivo shvacanje sadrzaja Objave, to znaci cjeline Bozjega nauma i otajstava vjere, unutarnje povezanosti koja te tajne povezuje medjusobno i s Kristom, sredistem objavljenog Misterija. No, "da bismo objavu sve dublje pronicali, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavrsuje svojim darovima". Tako, po rijeci sv. Augustina: "Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem".

159 Vjera i znanost. "Iako vjera stoji iznad razuma, izmedju vjere i razuma ne moze biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je takodjer u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne moze zanijekati sebe samoga, niti istinito (moze) ikada proturjeciti istinitom". "Stoga se metodicko istrazivanje ni u jednoj struci, ako se vrsi doista znanstveno i po moralnim nacelima, nikad nece stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Stovise, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bica uzdrzava i cini da budu ono sto jesu".

SLOBODA VJERE

160 Da bi vjera bila ljudska, mora covjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; cin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan". "Bog doduse zoveljude da mu sluze u duhu i istini, i zato ih taj poziv veze u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najvise pokazalo u Isusu Kristu". Krist je zaista pozivao na vjeru i obracenje, ali na to nije niposto silio. "Dao je svjedocanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo nje-govo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na kriz podignut, ljude privlaci k sebi".

NUZNOST VJERE

161 Vjerovati u Isusa Krista i u onoga, koji ga je poslao radi naseg spasenja, nuzno je da bismo se spasili.  "Buduci da je “bez vjere nemoguce omiljeti Bogu” (Heb 11,6) i prispjeti k zajednistvu njegovih sinova, nitko se nikada ne moze bez nje opravdati i nitko nece postici zivota vjecnoga ako u njoj ne “ustraje do kraja”" (Mt 10,22- 24.13). 

USTRAJNOST U VJERI

162 Vjera je milost, koju Bog daje covjeku kao cisti dar. Mi mozemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: "Bij boj plemeniti, imajuci vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i dozivjeli brodolom vjere" (1 Tim 1,18-19). Da bismo zivjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti rijecju Bozjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveca. Ona treba biti "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6),  podrzavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.

VJERA - POCETAK VJECNOGA ZIVOTA

163 Vjera nam daje unaprijed osjetiti radost i svjetlost blazenoga gledanja koje je cilj nasega zemaljskog putovanja. Tada cemo vidjeti Boga "licem u lice" (1 Kor 13,12), "kao sto jest" (1 Iv 3,2). Vjera je dakle vec pocetak zivota vjecnoga: Dok sada motrimo blagoslove vjere kao u kakvom zrcalu, cini nam se kao da vec posjedujemo one divne stvarnosti za koje nam nasa vjera pruza jamstvo da cemo ih jednog dana uzivati. 

164 Ali sada "hodimo u vjeri, ne u gledanju" (2 Kor 5,7), i spoznajemo Boga kao "kroza zrcalo, u zagonetki (...), djelomicno" (1 Kor 13,12). Vjera, obasjana Bogom u koga vjerujemo, ipak se cesto zivi u tami. Vjera moze biti stavljena na tesku kusnju. Svijet u kojem zivimo cini se cesto veoma daleko od onoga, o cemu nam vjera pruza sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturjece Radosnoj vijesti. Sve to moze uzdrmati vjeru i staviti je na kusnju.

165 Zato se moramo okretati prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, "u nadi, protiv svake nade" (Rim 4,18); Djevici Mariji koja je "na putu vjere" prispjela sve do "noci vjere" time sto je sudjelovala u muci svoga Sina i u noci njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: "Okruzeni tolikim oblakom svjedoka, odlozimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trcimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Pocetnika i Dovrsitelja vjere, Isusa" (Heb 12,1-2).