II. Objava Boga kao Trojstva

OTAC OBJAVLJEN PO SINU

238 U mnogim religijama Bog je zazivan kao Otac. Bozanstvo se cesto smatra "ocem bogova i ljudi". U Izraelu Bog se naziva Ocem ukoliko je Stvoritelj svijeta. Jos vise Bog je Otac Izraelu svome "prvorodjencu" (Izl 4,22) zbog Saveza i dara Zakona. Naziva se i ocem Izraelova kralja. No Bog je osobito "Otac sirota", sirocadi i udovica, koji zive pod zastitom njegove ljubavi. 239mOznacujuci Boga imenom "Otac" govor vjere istice nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njezna briznost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Bozja njeznost moze izreci i slikom majcinstva koja jos vise izrazava Bozju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskoga roditeljskog iskustva jer su roditelji covjeku na neki nacin prvi Bozji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takodjer da su roditelji pogresivi i da mogu izobliciti ocinski i majcinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni musko ni zensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko ocinstvo i majcinstvo, iako im je on izvor i mjerilo: nitko nije otac kao sto je to Bog. 240 Isus je objavio da je Bog "Otac" u necuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vjecno Otac u odnosu prema svome jedinorodjenom Sinu, a ovaj je opet Sin samo u odnosu prema svom Ocu: "Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoce objaviti" (Mt 11,27).

241 Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao "Rijec koja bijase u pocetku kod Boga i koja je Bog" (Iv 1,1), kao "sliku nevidljivoga Boga" (Kol 1,15), kao "odsjaj Slave i otisak Bica njegova" (Heb 1,3).

242 Nakon apostola i slijedeci njihovu Predaju, Crkva je 325. godine na prvom opcem saboru u Niceji ispovjedila da je Sin "istobitan s Ocem", tj. jedan jedincati Bog s njime. Drugi opci sabor u Carigradu 381. godine zadrzao je taj izraz u obliku iz Nicejskoga vjerovanja i ispovjedio da je on "jedinorodjeni Sin Bozji, rodjen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rodjen, a ne stvoren, istobitan s Ocem".

OTAC I SIN OBJAVLJENI PO DUHU

243 Prije svoga Vazma, Isus najavljuje odasiljanje "drugoga Paraklita" (Tjesitelja - Branitelja), Duha Svetoga. Duh, koji je na djelu pri stvaranju i koji je nekoc "govorio po prorocima" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), sada ce biti uz ucenike i u njima, da ih poucava i uvodi "u svu istinu" (Iv 16,13). Tako je Duh Sveti objavljen kao jos jedna bozanska osoba u odnosu prema Isusu i prema Ocu.

244 Vjecni izvor Duha objavljuje se u njegovu vremenitom slanju. Apostolima i Crkvi Duh Sveti je poslan ujedno od Oca u ime Sina i osobno od Sina, posto se ovaj vratio k Ocu. Odasiljanje osobe Duha nakon Isusove proslave otkriva otajstvo Svete Trojice u punini.

245 Apostolsku vjeru u vezi s Duhom ispovjedio je Drugi sveopci sabor 381. godine u Carigradu: "Vjerujemo u Duha Svetoga, Gospodina i zivotvorca koji izlazi od Oca". Crkva time Oca priznaje "izvorom i vrelom svega bozanstva". Vjecno porijeklo Duha Svetoga nije medjutim bez veze s porijeklom Sina: "Duh Sveti, koji je treca osoba Trojstva, jest Bog, jedan i jednak Bogu Ocu i Sinu, jedne biti i jedne naravi (...). I ne kaze se da je samo Duh Ocev, nego ujedno Duh Ocev i Sinov". Vjerovanje Crkve na Carigradskom saboru ispovijeda: Duh Sveti se "s Ocem i Sinom skupa casti i zajedno slavi".

246 Latinska predaja Vjerovanja ispovijeda da Duh "izlazi od Oca i Sina (Filioque)". Firentinski sabor 1438. objasnjava: "Duh Sveti ima svoju bit i svoj sustinski bitak ujedno od Oca i Sina te vjecno izlazi od jednoga i drugoga kao od jednog pocela i jednim jedinim nadisanjem (...). Buduci da je sve sto je Ocevo Otac radjanjem predao svojemu jedinorodjenom Sinu, osim biti Otac, i to sto Duh Sveti izlazi iz Sina, sam Sin ima od vjecnosti od Oca, od kojega je i rodjen od vjecnosti".

247 Izraza Filioque nije bilo u Carigradskom simbolu od 381. godine. No, prema drevnoj latinskoj i aleksandrijskoj predaji, tako ga je papa sveti Lav dogmatski ispovijedao vec 447. godine, prije nego je Rim poznavao i 451. godine na kalcedonskom saboru, prihvatio Simbol od 381. Uporaba tog izraza u Vjerovanju, malo se pomalo izmedju 8. i 11. stoljeca, uvela u latinsko bogosluzje. No, uvodjenje rijeci Filioque u Nicejsko-carigradski simbol po latinskoj liturgiji predstavlja jos i dandanas tocku razilazenja s pravoslavnim Crkvama. 248mIstocna predaja istice prvenstveno da je, u pogledu Duha, Otac njegov prvotan izvor. Ispovijedajuci da Duh "izlazi od Oca" (Iv 15,26), ona tvrdi da Duh od Oca izlazi po Sinu.Zapadna predaja pak, govoreci da Duh izlazi od Oca i Sina (Filioque), istice u prvom redu istobitnost zajednistva izmedju Oca i Sina. I to se tvrdi "zakonito i s razlogom",jer vjecni red bozanskih osoba u njihovu istobitnom zajednistvu ukljucuje da je Otac prvi izvor Duhu ukoliko je "pocelo bez pocela",ali takodjer da je, ukoliko je Otac jedinorodjenog Sina, sa Sinom "jedinstveno pocelo iz kojeg ishodi Duh Sveti". To opravdano dopunjavanje, ako se ne zaostri, ne dokida istovjetnost vjere u stvarnost istog otajstva sto ga Crkva ispovijeda.