V. Bog ostvaruje svoj naum: Providnost Bozja

302 Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savrsenost, ali iz Stvoriteljevih ruku nije izaslo posve zavrseno. Stvoreno je kao nesto "na putu" ("in statu viae") prema nekom konacnom savrsenstvu za koje ga je Bog odredio i koje jos treba dostici. Raspored (plan) po kojem Bog vodi svoje stvorenje prema tom savrsenstvu zovemo Bozjom providnoscu: Svojom providnoscu Bog cuva i ravna sve sto je stvorio; snaga joj se "prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i blagotvorno upravlja svemirom" (Mudr 8,1). Jer "sve je nago i razgoljeno pred njenim ocima" (Heb 4,13), pa i ono sto budu proizveli slobodni cini stvorova. 303 Svjedocanstvo je Svetog pisma jednodusno: skrb bozanske provi-dnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvecih svjetskih i povijesnih dogadjaja. Svete knjige potvrdjuju posvemasnje Bozje vrhovnistvo u tijeku dogadjanja: "Nas je Bog na nebesima, sve sto mu se svidi, to ucini" (Ps 115,3). A za Krista je receno: "Kad on otvori, nitko nece zatvoriti, kad zatvori, nitko nece otvoriti" (Otk 3,7). "Mnogo je namisli u srcu covjecjem ali sto Bog naumi, to i bude" (Izr 19,21).

304mZato vidimo kako Duh Sveti, prvotni autor Svetoga pisma, cesto Bogu pripisuje cine, a da ne spominje drugotnih uzroka. Nije to primitivan "nacin govora", nego dubok podsjecaj na Bozje prvenstvo i na vrhovnu vlast nad povijescu i svijetom, kojim nas odgaja za pouzdanje u njega. Moljenje Psalama velika je skola toga pouzdanja. 305 Isus trazi sinovsko predanje u providnost nebeskoga Oca koji vodi brigu i za najmanje potrebe svoje djece: "Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: “Sto cemo jesti?” ili: “Sto cemo piti?” (...) Zna Otac vas nebeski da vam je sve to potrebno. Trazite stoga najprije kraljevstvo Bozje i pravednost njegovu, a sve ce vam se ostalo nadodati" (Mt 6,31-33).

PROVIDNOST I DRUGOTNI UZROCI

306 Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, sluzi se i stvorovima. To nije znak slabosti nego velicine i dobrote Svemoguceg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo da budu nego takodjer dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i pocelo jedni drugima i tako suradjuju na ispunjavanju njegova nauma.

307 Ljudima Bog daje i moc da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im odgovornost da "podvrgnu" zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralacko djelo, da mu usavrse sklad za dobro svoje i za dobro bliznjih. Iako su ljudi cesto nesvjesni suradnici volje Bozje, mogu oni i promisljeno uci u bozanski plan svojim cinima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju "suradnici Bozji" (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.

308 Istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest da Bog djeluje u svakom djelu svojih stvorenja. On je prvotni uzrok koji djeluje u drugotnim uzrocima i po njima: "Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati" (Fil 2,13). Daleko od toga da umanji dostojanstvo stvorenja, ta ga istina uzvisuje. Buduci da je stvorenje izvedeno Bozjom silom, mudroscu i dobrotom iz nicega, ono ne moze nista ako se otkine od svog izvora: jer "stvorenje bez Stvoritelja iscezava"; jos manje moze postici posljednju svrhu bez pomoci milosti.

PROVIDNOST I SABLAZAN ZLA

309 Ako se svemoguci Bog Otac, Stvoritelj uredjenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje stvorove, zasto postoji zlo? Na to pitanje koje se namece i koje je neizbjezno, koliko bolno toliko i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina krscanske vjere sacinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Bozja ljubav koja dolazi ususret covjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Bozjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blazeni zivot, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strasnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela krscanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla.

310 Zasto Bog nije stvorio tako savrsen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom beskrajnom mocu Bog bi uvijek mogao stvoriti nesto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet "u stanju putovanja" prema konacnom usavrsenju. Po Bozjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bica ukljucuje nestajanje drugih, uz ono sto je savrsenije ukljucuje ono sto je manje savrseno, uz izgradnju prirode takodjer i razgradnju. Prema tome uz fizicko dobro postoji i fizicko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savrsenstvo.

311 Andjeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konacnom odredjenju putovati po slobodnom izboru i s najvecom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagrijesili su. I tako je u svijet uslo moralno zlo, neizmjerno teze nego fizicko zlo. Bog nije ni na koji nacin, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, postujuci slobodu svoga stvorenja, dopusta ga i tajnovito zna iz njega izvuci dobro: Buduci da je savrseno dobar, svemoguci Bog (...) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno mocan i dobar da iz samoga zla izvuce dobro. 312 Tako se tijekom vremena moze otkriti da Bog, u svojoj svemogucoj providnosti, moze izvuci dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja: "Tako", rece Josip svojoj braci, "niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (...) iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (...) da spasi zivot velikom narodu" (Post 45,8; 50,20). Od najvecega ikad pocinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Bozjega Sina, prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom miloscuizveo najvece dobro: Kristovu proslavu i nase otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro.

313 "Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaze na dobro" (Rim 8,28). Svjedocanstvo svetih neprestano potvrdjuje tu istinu: Tako sveta Katarina Sienska kaze "onima koji se sablaznjavaju i bune zbog onoga sto ih snalazi": "Sve izlazi iz ljubavi, sve je odredjeno za ljudsko spasenje, Bog cini sve samo u tu svrhu".

A sv. Toma More malo prije svog mucenistva tjesi svoju kcer: "Nista se ne moze dogoditi sto Bog ne bi htio. A sve sto on hoce, koliko nam se god moglo ciniti losim, upravo je najbolje za nas".

I Julijana od Norwicha: " Bozjom sam miloscu naucila da se cvrsto moram drzati vjere i s istom cvrstocom vjerovati da ce sve biti dobro(...) I vidjet ces sama da ce sve biti dobro". 314 Cvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti cesto nepoznati. Tek na kraju, kad zavrsi nasa djelomicna spoznaja, kad budemo gledali Boga "licem u lice" (1 Kor 13,12), bit ce nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje - sve do pocinka konacnog "Sabata" - "Subote" - za koji je stvorio nebo i zemlju.