II. Crkva je sveta

823 "Crkva je (...) - vjerujemo - nepropadljivo sveta, jer Krist, Sin Bozji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao “jedini Svet”, Crkvu je kao svoju zarucnicu ljubio i za nju dao samoga sebe da je posveti te ju je sa sobom kao svoje tijelo zdruzio i ispunio darom Duha Svetoga, na slavu Bozju". Crkva je dakle "sveti Bozji puk", i njezini se clanovi zovu "svetima".

824 Crkva je sjedinjena s Kristom i po njemu posvecena; po njemu i u njemu ona takodjer biva i posvecujuca. Sve djelatnosti Crkve teze, kao svom cilju, "prema posvecenju ljudi u Kristu i proslavi Boga". Samo je u Crkvi pohranjena "punina sredstava spasenja". U njoj "po Bozjoj milosti postizemo svetost".

825 "Crkva je vec na zemlji uresena znacima prave, iako nesavrsene svetosti". U svojim clanovima ona treba istom postici savrsenu svetost: "Poduprti tolikim i takvim sredstvima svi vjernici, kojega god staleza i polozaja, od Gospodina su, svaki na svom putu pozvani, na onu savrsenu svetost kojom je savrsen sam Otac".

826 Ljubav je dusa svetosti na koju su svi pozvani: "Ona upravlja svim sredstvima posvecenja, daje im dusu i vodi ih k njihovu dovrsetku": Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo, sastavljeno od razlicitih udova, da nije bez najpotrebnijega i najplemenitijega. Shvatila sam da Crkva ima srce, i da to srce gori od Ljubavi. Shvatila sam da clanove Crkve samo Ljubav potice na djelo, i, kad bi se Ljubav ugasila, da apostoli ne bi vise navijestali Evandjelje, mucenici bi odbili lijevati krv (...). Shvatila sam da Ljubav sadrzi sva zvanja, da je ljubav sve, da obuhvaca sva vremena i sva mjesta (...) jednom rijecju: da je vjecna! 827 "Dok Krist, svet, nevin, neporocan, nije poznavao grijeha, nego je dosao samo da zadovolji za grijehe naroda, Crkva, koja u svom krilu obuhvaca gresnike, u isti mah sveta i uvijek potrebna ciscenja, neprestano provodi pokoru i obnovu". Svi se clanovi Crkve, ukljucujuci i njezine sluzbenike, moraju priznavati gresnicima. U svima se, sve do svrsetka vremena, jos nalazi kukolj grijeha pomijesan s dobrim zitom Evandjelja. Crkva okuplja dakle gresnike zahvacene Kristovim spasenjem, ali uvijek na putu posvecenja: Crkva je sveta, iako u svom krilu obuhvaca gresnike, jer ona nema drugog zivota doli zivota milosti: ziveci od njezina zivota, vjernici se posvecuju; odvracajuci se od njezina zivota, upadaju u grijehe i nerede koji prijece izarivanje njezine svetosti. Zato Crkva trpi i cini pokoru za te grijehe, od kojih medjutim moze ozdraviti svoju djecu krvlju Kristovom i darom Duha Svetoga. 828 Kanonizirajuci neke vjernike, to jest svecano proglasujuci da su ti vjernici junacki vrsili kreposti i zivjeli u vjernosti Bozjoj milosti, Crkva priznaje moc Duha svetosti koji je u njoj, i podrzava nadu vjernika pruza-juci im svece kao uzore i zagovornike. "Sveci i svetice bili su uvijek izvor i pocetak obnove u najtezim trenucima povijesti Crkve". Doista, "svetost je tajno vrelo i neprevarljivo mjerilo njezine apostolske djelatnosti i njezina misionarskog zanosa".

829 "Dok je Crkva u Blazenoj Djevici vec dostigla savrsenost, po kojoj je bez ljage i nabora, krscani se jos trude da rastu u svetosti pobjedjujuci grijeh; i zato dizu svoje oci k Mariji": u njoj je Crkva vec potpuno sveta.