III. Konacno ciscenje ili Cistiliste

1030 Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno cisti, iako su sigurni za svoje vjecno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti ciscenju, kako bi postigli svetost nuznu za ulazak u nebesku radost.

1031 To konacno ciscenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osudjenih, Crkva naziva Cistilistem. Nauk vjere s obzirom na Cistiliste Crkva je jasno izrazila posebno na Firentinskom i Tridentskom saboru. Crkvena predaja, pozivajuci se na neka mjesta Svetog pisma, govori o cistilisnoj vatri: Sto se tice nekih lakih pogresaka, treba vjerovati da prije opceg suda postoji cistilisna vatra, prema onome sto potvrdjuje Onaj koji je Istina, govoreci da onome tko izgovori hulu protiv Duha Svetoga nece biti oprostena ni na ovom ni u buducem svijetu (Mt 12,31). Prema toj pouci mozemo zakljuciti da se neke pogreske mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u buducem svijetu. 1032 Taj se nauk takodjer oslanja na molitvenu praksu za pokojne, o cemu govori Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio zrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi" (2 Mak 12,46). Crkva je, od prvih vremena, castila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu zrtvu, da bi, ocisceni, mogli prispjeti k blazenom gledanju Boga. Crkva takodjer preporucuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika: Pruzajmo im pomoc i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili ocisceni zrtvom svog oca, zasto bismo sumnjali da ce nasi prinosi za pokojne tim pokojnicima pruziti neku utjehu? Ne oklijevajmo pruzati pomoc onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.