V. Sakramenti vjecnoga zivota

1130 Crkva slavi otajstvo svoga Gospodina "dok on ne dodje" i dok Bog ne bude "sve u svemu" (1 Kor 11,26; 15,28). Od apostolskih vremena liturgija tezi k svome cilju uzdasima Duha u Crkvi: "Marana tha!" (1 Kor 16,22). Liturgija se tako pridruzuje Isusovoj zelji: "Svom sam dusom ceznuo ovu pashu blagovati s vama (...) dok se ona ne zavrsi u kraljevstvu Bozjem" (Lk 22,15-16). U Kristovim sakramentima Crkva vec prima zalog svoje bastine, vec ima udjela u vjecnom zivotu, "iscekujuci blazenu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja nasega Isusa Krista" (Tit 2,13). "I Duh i Zarucnica govore: “Dodji!” (...) Dodji, Gospodine Isuse!" (Otk 22,17.20). Sveti Toma ovako sazima razlicite dimenzije sakramentalnog znaka: "Sakrament je znak koji obnavlja spomen onoga sto je proslo, tj. muke Kristove; koji pokazuje ono sto se dogadja u nama po muci Kristovoj, tj. milost; koji prorice, pretkazuje buducu slavu". Ukratko

1131 Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podjeljuje bozanski zivot. Vidljivi obredi kojima se sakramenti slave oznacuju i ostvaruju milosti vlastite svakomu od njih. Sakramenti donose plod u onih koji ih primaju s potrebnim raspolozenjem.

1132 Crkva slavi sakramente kao svecenicka zajednica uspostavljena krsnim svecenistvom i svecenistvom zaredjenih sluzbenika.

1133 Duh Sveti pripravlja za sakramente Bozjom rijecju i vjerom koja prihvaca rijec u dobro raspolozenim srcima. Tako sakramenti ucvrscuju i izrazavaju vjeru.

1134 Plod je sakramentalnog zivota u isti mah osoban i eklezijalan. U svakog vjernika podupire zivot za Boga u Kristu Isusu; a za Crkvu znaci rast u ljubavi i u njezinu poslanju svjedocenja.