IV. Unutarnja pokora

1430 Kao nekoc u proroka, Isusov se poziv na obracenje i pokoru, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na "kostrijet i pepeo", postove i mrtvljenja, vec na obracenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornicka djela ostaju bez nje neplodna i lazna; unutarnje obracenje, naprotiv, tezi da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

1431 Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog zivota, povratak i obracanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvracanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo pocinili. Ona istodobno obuhvaca zelju i odluku za promjenom zivota s nadom u Bozje milosrdje i pouzdanjem u pomoc njegove milosti. To obracenje srca popraceno je spasonosnim bolom i zaloscu koju su Oci nazivali animi cruciatus [muka duha], compunctio cordis [skrusenje srca].

1432 Covjekovo je srce tesko i otvrdnulo. Treba da Bog dade covjeku novo srce.Obracenje je prije svega djelo Bozje milosti, koja nam srca vraca Bogu: "Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit cemo se" (Tuz 5,21). Bog nam daje snage da pocnemo iznova. I nase srce, otkrivajuci velicinu Bozje ljubavi, biva potreseno strahotama i tezinom grijeha te se pocinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljeno. Covjekovo se srce obraca gledajuci u onoga koga su nasi grijesi proboli. Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivsi je naime za nase spasenje, dao je milost obracenja cijelome svijetu. 1433 Nakon Uskrsa Duh Sveti je onaj koji "dokazuje svijetu sto je grijeh" (Iv 16,8-9), odnosno to sto svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tjesiteljkoji covjekovu srcu daje milost kajanja i obracenja.