IV. Slavljenje sakramenta

1572 Redjenje biskupa, prezbitera i djakona, s obzirom na vaznost za zivot partikularne Crkve, trazi sudjelovanje sto je moguce veceg broja vjernika. Redjenje ce biti po mogucnosti nedjeljom i u katedrali, sa svecanoscu koja se dolikuje toj okolnosti. Sva tri redjenja, biskupsko, prezbitersko i djakonsko, imaju isti oblik. Mjesto im je u euharistijskoj liturgiji.

1573 Bitni je cin sakramenta Reda, za sva tri stupnja, biskupovo polaganje ruku na glavu redjenika uz posebnu posvetnu molitvu kojom se od Boga trazi izlijevanje Duha Svetoga i njegovih darova prikladnih za sluzbu za koju se kandidat redi. 1574 Kao u svim sakramenatima, i ovdje prate slavlje pridodani obredi. Iako su ti obredi vrlo razliciti u pojedinim liturgijskim predajama, zajednicko im je svojstvo da izrazavaju raznolike vidove sakramentalne milosti. Tako, u latinskom obredu, uvodni obredi - predstavljanje i izbor redjenika, biskupov nagovor, ispitivanje redjenika, litanije svih svetih - potvrdjuju da je izbor kandidata izvrsen prema obicaju Crkve i pripravljaju za svecani cin posvete. Slijede drugi obredi koji izrazavaju i simbolicno dovrsuju netom ispunjeno otajstvo: to su za biskupa i prezbitera pomazanje krizmom sto je znak posebnog pomazanja Duha Svetoga koji njihovu sluzbu cini plodnom; predaja knjige evandjelja, prstena, mitre i pastirskog stapa biskupu u znak njegova apostolskog poslanja da navijesta rijec Bozju, njegove vjernosti Crkvi, Kristovoj zarucnici, njegove sluzbe pastira Kristova stada; prezbiteru pruzanje plitice i kaleza, "dara svetoga naroda", a on je pozvan da ga prinosi Bogu; pruzanje knjige evandjelja djakonu koji je primio poslanje navijestanja Kristova evandjelja.