VI. Tko moze primiti ovaj sakrament?

1577 "Sveto redjenje valjano prima samo krsteni muskarac". Gospodin Isus izabrao je muskarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako cinili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u sluzbi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruzeni u svecenistvu, uprisutnjuje i posadasnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato redjenje zena nije moguce.

1578 Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu sluzbu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Bozjega poziva za sveti red, mora svoju zelju ponizno podloziti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament moze biti primljen samo kao nezasluzen dar.

1579 Svi zaredjeni sluzbenici u latinskoj Crkvi, izuzevsi stalne djakone, izabiru se redovito medju neozenjenim vjernicima muskarcima koji imaju zelju obdrzavati celibat "radi kraljevstva nebeskoga" (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i "onome sto se na nj odnosi", oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog zivota kome se posvecuje sluzbenik Crkve; prihvacajuci celibat radosna srca, postaju znak buduceg svijeta.

1580 U istocnim je Crkvama, vec stoljecima, drukcija praksa: dok se biskupi izabiru iskljucivo medju neozenjenima, za prezbitere i djakone mogu se rediti i ozenjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrse sluzbu u svojim zajednicama. Uostalom, istocne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda vise se ne moze zeniti.