Ukratko

1590 Sv. Pavao pise svome uceniku Timoteju: "Poradi toga podsjecam te: raspiruj milosni dar Bozji koji je u tebi po polaganju mojih ruku." (2 Tim 1,6) i "Tezi li tko za nadglednistvom, casnu sluzbu zeli" (1 Tim 3,1). Titu kaze: "Poradi toga ostavih te na Kreti da uredis preostalo te po gradovima postavis starjesine kako sam ti ja odredio" (Tit 1,5).

1591 Citava je Crkva svecenicki narod. Po krstenju svi vjernici sudjeluju u Kristovu svecenistvu. To se udionistvo naziva "kraljevskim svecenistvom". Na njegovu temelju i njemu na sluzbu postoji drugo sudjelovanje u Kristovu poslanju, ministerijalno svecenistvo, podijeljeno sakramentom reda; zadaca mu je sluziti zajednici u ime i u osobi Krista Glave.

1592 Ministerijalno svecenistvo bitno se razlikuje od opceg svecenistva vjernika jer ono podjeljuje svetu vlast na sluzbu vjernicima. Zaredjeni sluzbenici vrse svoju sluzbu u narodu Bozjem uceci (munus docendi), slaveci bozanski kult (munus liturgicum) i pastoralno upravljajuci (munus regendi).

1593 Od samog pocetka sluzba reda podjeljivala se i vrsila u tri stupnja: sluzba biskupa, prezbitera i djakona. Sluzbe podijeljene redjenjem nezamjenjive su za organski ustroj Crkve: bez biskupa, prezbiterâ i djakonâ ne moze se govoriti o Crkvi.

1594 Biskup prima puninu sakramenta reda koji ga ukljucuje u biskupski zbor i cini ga vidljivom glavom partikularne Crkve koja mu je povjerena. Biskupi, kao nasljednici apostola i clanovi biskupskog zbora, imaju udio u apostolskoj odgovornosti i u poslanju cijele Crkve pod vlascu pape, nasljednika svetog Petra.

1595 Prezbiteri su pridruzeni biskupima u svecenickom dostojanstvu i ujedno su o njima ovisni u vrsenju svojih pastoralnih djelatnosti; pozvani su da budu razboriti suradnici biskupâ; oni oko svoga biskupa cine "prezbiterij" koji zajedno s njime nosi odgovornost za mjesnu Crkvu. Od biskupa primaju duznost za pojedinu zupnu zajednicu ili za odredjenu crkvenu sluzbu.

1596 Djakoni su zaredjeni za zadatke sluzenja u Crkvi. Ne primaju ministerijalno svecenistvo, ali im redjenje podjeljuje vazne uloge u sluzbi navijestanja rijeci Bozje, bogosluzja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi: te zadatke treba da vrse pod pastirskom vlasti svoga biskupa.

1597 Sakrament reda podjeljuje se polaganjem ruku, nakon cega slijedi svecana posvetna molitva kojom se za redjenika od Boga traze milosti Duha Svetoga potrebne za njegovu sluzbu. Redjenje utiskuje neizbrisiv sakramentalni biljeg.

1598 Crkva podjeljuje sakrament reda samo krstenim muskarcima (viris), cije su sposobnosti za vrsenje sluzbe prikladno utvrdjene. Crkvenoj vlasti pripada odgovornost i pravo nekoga pozvati da primi redove.

1599 U latinskoj Crkvi sakrament reda prezbitera redovito se podjeljuje samo onim kandidatima koji su spremni slobodno prigrliti celibat i koji javno pokazuju volju da ga obdrzavaju iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskome i na sluzenje ljudima.

1600 Djelitelji sakramenta reda u sva tri stupnja jesu biskupi.