I. Zenidba u Bozjem nacrtu

1602 Sveto pismo zapocinje stvaranjem muskarca i zene na sliku i priliku Bozju a zavrsava prikazom "svadbe Jaganjceve" (Otk 19,7.9). S kraja na kraj Pismo govori o zenidbi i o njezinu "otajstvu", o njezinu ustanov-ljenju i o smislu koji joj Bog dade, o njezinu podrijetlu i svrsi, o razlicitim ostvarenjima tijekom cijele povijesti spasenja, o njezinim nevoljama sto proizadjose iz grijeha i o njezinoj obnovi "u Gospodinu" (1 Kor 7,39), u Novom Savezu Krista i Crkve.

ZENIDBA U REDU STVARANJA

1603 "Intimna zajednica bracnog zivota i ljubavi, koju je Stvoritelj utemeljio i providio vlastitim zakonima, sazdaje se zenidbenim ugovorom (...) Sam je Bog zacetnik zenidbe". Zvanje za zenidbu upisano je u samu narav muskarca i zene kakvi su izasli iz ruke Stvoriteljeve. Zenidba nije ustanova iskljucivo ljudska, unatoc brojnim promjenama kojima je mogla biti podvrgnuta kroz vjekove, u raznim kulturama, drustvenom ustrojstvu i duhovnim stavovima. Zbog tih pak razlicnosti ne smijemo zaboraviti ono sto je u braku opce i trajno. Premda dostojanstvo te ustanove ne izlazi posvuda jednako na vidjelo, ipak u svim se kulturama javlja stanovit smisao o uzvisenosti bracnog sjedinjenja, jer je "spas kako osobe tako i ljudskog i krscanskog drustva tijesno povezan sa sretnim stanjem u bracnoj i obiteljskoj zajednici".

1604 Bog koji je covjeka iz ljubavi stvorio, pozvao ga je na ljubav kao osnovno urodjeno zvanje svakog ljudskog bica. Covjek je naime stvoren na sliku i priliku samoga Boga koji je Ljubav. Buduci da je Bog stvorio musko i zensko, njihova uzajamna ljubav postaje slikom posvemasnje i neprolazne ljubavi kojom Bog ljubi covjeka. To je nesto dobro, vrlo dobro u ocima Stvoriteljevim. I ta ljubav koju Bog blagoslivlje namijenjena je plodnosti i da se ostvari u zajednickom djelu ocuvanja stvorenja: "I blagoslovi ih Bog i rece im: Plodite se i mnozite i napunite zemlju i sebi je podlozite" (Post 1,28).

1605 Sveto pismo potvrdjuje da su muskarac i zena stvoreni jedno za drugo: "Nije dobro da covjek bude sam." Zena, "meso od mesa njegova", njemu sucelice, njemu jednaka i sasvim bliska, darovana mu je od Boga kao "pomoc", predstavljajuci tako Boga od kojega nam dolazi pomoc. "Stoga ce muskarac ostaviti oca i majku da prione uza svoju zenu, i bit ce njih dvoje jedno tijelo" (Post 2,24). Da to znaci neprolazno jedinstvo njihovih dvaju bica, sam Gospodin pokazuje podsjecajuci kakav je bio "u pocetku" Stvoriteljev naum: "Tako vise nisu dvoje nego jedno tijelo" (Mt 19,6).

ZENIDBA POD VLASCU GRIJEHA

1606 Svaki covjek ima iskustvo zla, oko sebe i u sebi. To se iskustvo osjeca i u odnosima izmedju muskog i zenskog. Njihovo je sjedinjenje oduvijek ugrozavano neslogom, teznjom za gospodarenjem, nevjerom, ljubomorom i sukobima, sto sve moze voditi do mrznje i raskida. Taj se nered moze ocitovati ostrije ili manje ostro i moze biti bolje ili slabije obuzdavan, vec prema kulturama, razdobljima, pojedinim osobama - ali cini se da je upravo sveopceg karaktera.

1607 Vjera nas uci da taj nered, koji s boli konstatiramo, ne proizlazi iz naravi muskarca i zene, niti iz naravi njihovih odnosa, nego iz grijeha. Raskid s Bogom, prvi grijeh ima za prvu posljedicu raskid izvornoga zajednistva muskarca i zene. Njihovi su odnosi izopaceni uzajamnim optuzbama; njihova uzajamna privlacnost, dar samog Stvoritelja, izokrece se u odnose gospodarenja i pozude; divan poziv muskarca i zene da budu plodni, da se mnoze i da sebi podloze zemlju opterecen je porodjajnim bolovima i umorom od rada.

1608 Ipak, premda tesko poremecen, red stvaranja ostaje. Da bi lijecili rane grijeha, muskarac i zena trebaju pomoc milosti koju im Bog, u svom beskrajnom milosrdju, nikad nije uskratio. Bez te pomoci muskarac i zena ne mogu ostvariti svoje zivotno jedinstvo za koje ih je Bog "u poce-tku" stvorio.

ZENIDBA U SKOLI ZAKONA

1609 U svom milosrdju Bog nije zapustio covjeka gresnika. Patnje koje proizlaze iz grijeha, "muke radjanja" (Post 3,16) i rad "u znoju lica svoga" (Post 3,19), predstavljaju takodjer lijek koji ublazuje stete grijeha. Nakon pada, zenidba pomaze da covjek nadvlada povlacenje u sebe, sebicnost, trazenje vlastitog uzitka, te potice otvaranje drugomu, uzajamno pomaganje i sebedarje.

1610 Moralna svijest glede jedinstva i nerazrjesivosti zenidbe razvila se u skoli staroga Zakona. Mnogozenstvo patrijarhâ i kraljeva nije jos izricito odbaceno. Ipak Mojsijev zakon smjera stititi zenu protiv proizvoljnog muzeva gospodarenja, premda, kako rece Gospodin, i taj Zakon nosi tragove "tvrdoce srca" covjecjega, zbog koje je Mojsije dopustio otpustanje zene.

1611 Gledajuci Savez Bozji s Izraelom u slici iskljucive i vjerne bracne ljubavi, proroci su pripremali svijest izabranoga Naroda za dublje shvacanje jedinstva i nerazrjesivosti zenidbe. Knjiga Rutina i Tobijina pruzaju dirljivo svjedocanstvo o visokom poimanju zenidbe, o supruznickoj vjernosti i njeznosti. Predaja je u Pjesmi nad pjesmama uvijek gledala jedinstveni izraz ljudske ljubavi kao cistog odraza Bozje ljubavi, "jake kao smrt", koju "mnoge vode ne mogu ugasiti" (Pj 8,6-7).

ZENIDBA U GOSPODINU

1612 Svadbeni savez izmedju Boga i njegova naroda Izraela pripremao je novi i vjecni Savez, u kome se je Sin Bozji, utjelovivsi se i zrtvujuci svoj zivot, na neki nacin sjedinio sa cijelim po njemu spasenim covjecan-stvom, pripremivsi tako "svadbu Jaganjcevu" (Otk 19,7.9).

1613 Na pocetku svoga javnog djelovanja Isus je - na zahtjev svoje majke - ucinio svoje prvo cudo za vrijeme jedne svadbe.Crkva pridaje veliku vaznost Isusovoj nazocnosti na svadbi u Kani. U tome prepoznaje potvrdu da je zenidba nesto dobro i navjestaj da ce odsad biti djelotvornim znakom Kristove nazocnosti.

1614 U svom je propovijedanju Isus nedvosmisleno naucavao izvorni smisao sjedinjenja muskarca i zene, kako je to Stvoritelj htio u pocetku: dopustenje, koje je Mojsije dao, da se otpusti vlastita zena, bilo je samo ustupak zbog tvrdoce srca; zenidbeni vez muskarca i zene je nerazrjesiv - sam Bog ga je sklopio. "Sto, dakle, Bog zdruzi, covjek neka ne rastavlja" (Mt 19,6).

1615 To nedvosmisleno zauzimanje za nerazrjesivost zenidbenoga veza moglo je zbunjivati i moglo je izgledati kao neostvariv zahtjev. Ipak Isus nije supruznicima nametnuo nesnosno i pretesko breme, teze od Mojsijeva zakona. Dosavsi obnoviti izvorni red stvaranja, poremecen grijehom, on sam daje snagu i milost za zivljenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Bozjega. Slijedeci Krista u samoodricanju, noseci svoj kriz, zenidbeni drugovi mogu "shvatiti" izvorni smisao zenidbe i zivjeti ga s Kristovom pomoci. Ta milost krscanske zenidbe plod je kriza Kristova koji je vrelo svega krscanskoga zivota.

1616 To je ono sto apostol Pavao zeli priopciti kad kaze: "Muzevi, ljubite svoje zene kao sto je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti" (Ef 5,25-26), odmah dodajuci: "Stoga ce covjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju zenu; i dvoje njih bit ce jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu" (Ef 5,31-32).

1617 Sav kr  anski civot oznaÀen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Kr tenje koje uvodi u Bocji narod, ve  je svadbeno otajstvo. Moce se re i da je to svadbena kupelj koja prethodi svadbenoj gozbi, Euharistiji. Kr  anska cenidba postaje pak uÀinkovit znak, sakrament saveza Krista i Crkve. Budu i da oznaÀuje i podjeljuje milost tog saveza, brak meäu kr tenima pravi je sakrament Novoga zavjeta.

DJEVIÀANSTVO RADI KRALJEVSTVA

1618 Krist je sredi te svega kr  anskog civota. Veza s njime prva je, ispred svih drugih, obiteljskih ili dru tvenih veza. Od samih poÀetaka Crkve bilo je mu karaca i cena koji su se odricali velikoga braÀnog dobra da bi slijedili ùJaganjca kamo god poäe” (Otk 14,4), da bi se bavili onim to je Gospodinovo i nastojali mu ugoditi, idu i ususret ZaruÀniku koji dolazi. Sam je Krist neke pozvao da ga slijede u takvu civljenju kojemu je on uzor: Doista ima za cenidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodi e. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobi e. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobi e poradi Kraljevstva nebeskoga. Tko moce shvatiti, neka shvati (Mt 19,12). 1619 DjeviÀanstvo radi Kraljevstva nebeskoga rast je krsne milosti, mo an znak uzvi ene prednosti veze s Kristom, carkog i Àekivanja njegova povratka, znak koji takoäer podsje a kako je cenidba stvarnost ovoga svijeta koji prolazi.

1620 Oboje, sakrament cenidbe i djeviÀanstvo radi Kraljevstva Bocjega, potjeÀu od samoga Gospodina. On im daje smisao i udjeljuje milost potrebnu da se mogu civ u skladu s njegovom voljom.123 Po tovanje premjeviÀanstvu radi Kraljevstva124 i kr  ansko poimanje braka nerazdvojivi su i uzajamno se potkrepljuju: Tko ozlogla uje brak, zamraÀuje i slavu djeviÀanstva; tko ga hvali, umnaca divljenje koje pripada djeviÀanstvu (...) Doista, ono to izgleda lijepim samo u usporedbi s neÀim to je rucno, ne moce biti uistinu lijepo; ono pak to je bolje od neÀega to se dobrim smatra, zai je ljep e u potpunom smislu.125