IV. Kako govoriti o Bogu?

39 Priznavajuci ljudskom razumu sposobnost da upozna Boga, Crkva izrazava uvjerenje, da je moguce svim ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podlogom za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali takodjer s nevjernicima i ateistima.

40 Buduci da je nasa spoznaja o Bogu ogranicena, to je isto tako i nas govor o Bogu. Mozemo govoriti o Bogu samo polazeci od stvorenja i primjereno nasem ogranicenom ljudskom nacinu spoznavanja i razmisljanja.

41 Sva stvorenja imaju odredjenu slicnost s Bogom, na najosobitiji pak nacin covjek koji je stvoren na sliku i priliku Bozju. Razlicita savrsenstva stvorenih bica (njihova istinitost, dobrota i ljepota) odrazavaju dakle beskrajno Bozje savrsenstvo. Stoga mozemo govoriti o Bogu polazeci od savrsenosti njegovih stvorenja, "jer prema velicini i ljepoti stvorova mozemo, po slicnosti, razmisljati i o njihovu Tvorcu" (Mudr 13,5).

42 Bog nadilazi svako stvorenje. Treba dakle neprekidno govor o Bogu prociscavati od svega sto je ograniceno, slikovito, nesavrseno, da se "neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokucivi" Bog¹⁶ ne zamijeni s nasim ljudskim predodzbama o njemu. Ljudske rijeci nece nikada dosegnuti Otajstvo Bozje.

43 Kad tako govorimo o Bogu, nas se govor doduse izrazava na ljudski nacin, ali stvarno on dosize samoga Boga, a da ga ipak ne moze izreci u njegovoj beskrajnoj jednostavnosti. Trebamo sebi posvijestiti, da "se ne moze istaci neka slicnost izmedju Stvoritelja i stvorenja a da se izmedju njih ne opazi jos veca razlicitost",¹⁷ te da "o Bogu ne mozemo dokuciti ono sto On jest, nego samo sto On nije, i kako se druga bica postavljaju prema njemu".¹⁸