VI. Domaca Crkva

1655 Krist se htjede roditi i odrasti u krilu svete obitelji Josipa i Marije. Crkva nije drugo nego "Bozja obitelj". Od pocetaka jezgru su Crkve cesto cinili oni koji postadose vjernici zajedno sa cijelom svojom obitelji.169 Kad bi se obracali, zeljeli bi da im sva obitelj bude spasena.170 Postavsi vjernicke te obitelji bijahu mali otoci krscanskoga zivota usred nevjernoga svia.

1656 U nase doba, u svijetu koji je cesto tudj ili cak prema vi neprijateljski, od osnovne je vaznosti da vjernicke obitelji budu ognjista zive i izarujuce vjere. Stoga je Drugi vatikanski sabor, sluzeci se drevnim izrazom nazvao obitelj "Ecclesia domestica - Domaca Crkva".171 U krilu obitelji "roditelji treba da za svoju djecu rijecju i primjerom budu prvi vjerovjesnici, i gaje u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sv".172

1657 Eto gdje se na povlasten nacin izvrsava krsno svecenistvo oca, majke, djece i svih clanova obitelji: "sudjelovanjem u sakramentima, molitvom i zahvavanjem, svjedocenjem svetog zivota, odricanjem i djelima ljubavi".173 Obiteljski je dom tako prva skola krscanskog zivota i "bogatije covjecnosti".174 Ovdje se covjek uci trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom pranju stalno obnavljanom i nadasve bogostovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlasoga zivota.

1658 Treba spomenuti one osobe koje su zbog odredjenih uvjeta u kojima moraju zivjeti - sto cesto ne ovisi o njihovoj volji - osobito blize Isusovu srcu te zasluzuju ljubav i briznu skrb Crkve, a narocito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnogi od njih ostaju bez ljudske obitelji cesto zbog siromastva. Ima onih koji u takvu stanju zive u duhu Blazenstava, uzorno sluzeci Bogu i bliznjemu. Svima moraju biti otvorena vrata domova, obiteljî, "domacih Crkava", i velike obitelji koja je Crkva. "Nitko na ovom svijetu nije lisen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su “umorni i optereceni” (Mt 11,28)".175