II. Slavljenje ukopa (sprovod)

1684 Krscanski pogreb ne podjeljuje pokojniku ni sakramenat ni blagoslovinu, jer on je "presao" s onu stranu sakramentalne ekonomije. Pogreb je ipak liturgijsko slavlje Crkve,koje ovdje ide za tim da izrazi djelotvorno zajednistvo s pokojnikom, da u njemu sudjeluje okupljena zajednica te da ovoj navijesti vjecni zivot.

1685 Razliciti sprovodni obredi izrazavaju vazmeni znacaj krscanske smrti i odgovaraju prilikama i predajama pojedinoga kraja, pa i glede liturgijske boje.

1686 Red sprovoda rimske liturgije predlaze tri nacina slavlja koji odgovaraju trima mjestima njegova odvijanja (kuca, crkva, groblje) i prema vaznosti koju mu pridaju obitelj, mjesni obicaji, kultura i pucka poboznost. Samo odvijanje zajednicko je svim liturgijskim tradicijama i sadrzi cetiri glavna dijela:

1687 Pozdrav zajednice. Slavlje se otvara pozdravom vjere. Pokojnikova rodbina prima se rijecju "utjehe" (u znacenju Novoga zavjeta: snaga Duha Svetoga u nadi). Zajednica okupljena na molitvu ocekuje i "rijeci vjecnoga zivota". Smrt jednoga clana zajednice (ili obljetnica, sedmi ili cetrdeseti dan) dogadjaj je koji mora prevladati obzorje "ovoga svijeta" i vjernike privuci k istinskim dometima vjere u uskrsloga Krista.

1688 Sluzba rijeci, na pogrebu, trazi to brizljiviju pripravu sto se tada mogu u zajednici naci i vjernici manje revni za liturgiju i pokojnikovi prijatelji koji nisu krscani. Homilija, posebno, mora "izbjegavati oblik i stil posmrtnog slova" te rasvijetliti otajstvo krscanske smrti svjetlom uskrsloga Krista.

1689 Euharistijska zrtva. Kad se slavlje vrsi u Crkvi, euharistija je srce vazmene zbiljnosti i krscanske smrti. Njome Crkva izrazava svoje djelotvorno zajednistvo s pokojnikom: prinoseci Ocu, u Duhu Svetomu, zrtvu Kristove smrti i uskrsnuca, trazi od njega da to njegovo dijete bude ocisceno od svojih grijeha i njihovih posljedica te bude pripusteno vazmenoj punini stola u Kraljevstvu. Po tako slavljenoj euharistiji zajednica se vjernika, osobito pokojnikova obitelj, uci zivjeti u zajednistvu s onim koji "je usnuo u Gospodinu", sjedinjujuci se s Tijelom Kristovim kojega je on ziv clan, i moleci za njega i s njime.

1690 Oprostaj s pokojnikom jest cin kojim ga Crkva "preporucuje Bogu". To je posljednji pozdrav kojim se krscanska zajednica oprasta od jednoga svojega clana prije nego mu se tijelo polozi u grob. Bizantska predaja izrazava to oprostajnim cjelovom pokojniku: Tim zakljucnim pozdravom "pjeva se njegovu odlasku iz ovoga zivota i njegovu rastanku, a i jer postoji zajednistvo i ponovni sastanak. Naime, umrijevsi nismo niposto odijeljeni jedni od drugih jer svi mi idemo istim putem i naci cemo se na istome mjestu. Nikad necemo biti odvojeni, jer zivimo za Krista i sada smo sjedinjeni s Kristom, iduci njemu ususret (...) bit cemo svi zajedno u Kristu".