II. Strasti i moralni zivot

1767 Strasti u sebi nisu ni dobre ni zle. One dobivaju moralno odredjenje samo u mjeri u kojoj stvarno ovise o razumu i volji. Strasti se zovu voljnima "ili zato sto ih volja naredjuje, ili im se volja ne suprotstavlja". Svojstveno je savrsenosti moralnog ili ljudskog dobra da razum ravna strastima.

1768 Snazna cuvstva ne odlucuju ni o moralnosti ni o svetosti osoba; ona su neiscrpna zaliha predodzbi i uzbudjenja kojima se izrazava moralni zivot. Strasti su moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u suprotnom slucaju su zle. Osjetne pokrete sto ih prihvaca, ispravna volja usmjeruje prema dobru i blazenstvu; zla volja popusta neurednim strastima i povecava ih. Uzbudjenja i cuvstva mogu biti ugradjeni u kreposti ili se izopaciti u mane.

1769 U krscanskom zivotu sam Duh Sveti djeluje stavljajuci u pokret cijelo bice, ukljucujuci i njegove boli, strahove i zalosti, kao sto je ocito u smrtnoj borbi i muci Gospodinovoj. U Kristu mogu ljudski osjecaji zadobiti svoje usavrsenje u ljubavi i u bozanskom blazenstvu.

1770 Moralna je savrsenost u tome da covjek bude usmjeren k dobru ne samo voljom, nego i svojom osjetnom teznjom, prema rijecima Psalma: "Srce moje i moje tijelo klicu Bogu zivome" (Ps 84,3).