I. Sud savjesti

1777 Prisutna u srcu osobe, moralna savjest joj, u pravi cas, nalaze da cini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajuci dobra, a prokazujuci zla. Ona posvjedocuje autoritet istine pozivajuci se na vrhovno Dobro, ciju privlacnost ljudska osoba osjeca i cije zapovijedi prihvaca. Kad slusa moralnu savjest, razborit covjek moze cuti Boga koji govori.

1778 Moralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje cudorednu kakvocu nekog konkretnog cina sto ga kani izvrsiti, sto ga vrsi ili ga je vec izvrsila. U svemu sto govori ili cini covjek mora vjerno slijediti ono sto zna da je ispravno i istinito. Po sudu vlastite savjesti covjek razabire i prihvaca zapovijedi Bozjega zakona: Savjest je zakon naseg duha, ali koji nadilazi nas duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i duznost, strah i nadu... Ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poucava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namjestnika. 1779 Vazno je da svatko bude dovoljno prisutan samom sebi da bi cuo i slijedio glas vlastite savjesti. Taj je zahtjev nutrine to potrebniji sto nas zivot cesto izlaze opasnosti da zanemarimo svako promatranje sebe, ispitivanje ili razmisljanje o svom ponasanju:

Vrati se svojoj savjesti, upitaj je (...) Braco, udjite sami u sebe; u svemu sto cinite gledajte u svjedoka, Boga.

1780 Dostojanstvo ljudske osobe ukljucuje i zahtijeva ispravnost moralne savjesti. Moralna savjest obuhvaca spoznaju nacela moralnosti ("sindereza"), njihovu primjenu u stvarnim okolnostima kroz prakticno razlucivanje razloga i dobara i, konacno, sud o konkretnim cinima koje treba izvrsiti ili su vec izvrseni. Istina o cudorednom dobru, sto je obznanjuje zakon razuma, prakticno i konkretno se prepoznaje razboritim sudom savjesti. Razboritim se covjekom smatra onaj koji se opredjeljuje u skladu s tim sudom.

1781 Savjest dopusta da covjek prihvati odgovornost za izvrsene cine. Ako covjek ucini zlo, ispravan sud savjesti moze u njemu ostati svjedok sveopce istine o dobru i, u isti mah, zloce njegova pojedinacnog cina. Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrdja. Posvjedocujuci pocinjeni grijeh, on podsjeca na oprostenje koje treba traziti, na dobro koje treba dalje vrsiti i na krepost koju miloscu Bozjom treba neprestano njegovati:

I umirit cemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u cemu osudjuje. Jer Bog je veci od nasega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).

1782 Covjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Covjeka se "ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni prijeciti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari".53