II. Bogoslovne kreposti

1812 Ljudske kreposti ukorjenjuju se u bogoslovne kreposti koje prilagodjuju moci covjeka da moze imati udjela u bozanskoj naravi. Doista, bogoslovne se kreposti odnose izravno na Boga; poticu krscane da zive u vezi s Presvetim Trojstvom. Trojedini Bog im je izvor, uzrok i objekt.

1813 Bogoslovne kreposti zasnivaju, nadahnjuju i obiljezuju moralno djelovanje krscanina. One oblikuju i ozivljavaju sve moralne kreposti. Bog ih ulijeva u duse vjernika da ih osposobi da djeluju kao njegova djeca i zasluze vjecni zivot. One su zalog prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga u mocima ljudskog bica. Tri su bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav.

VJERA

1814 Vjera je bogoslovna krepost po kojoj vjerujemo u Boga i sve sto je On rekao i objavio i sto nam Sveta Crkva predlaze vjerovati, jer je On sama istina. Vjerom "covjek svega sebe slobodno Bogu predaje". Zato vjernik nastoji upoznati i vrsiti volju Bozju. "Pravednik ce od vjere zivjeti" (Rim 1,17). Ziva vjera je "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6).

1815 Dar vjere ostaje u onome tko nije sagrijesio protiv nje. No "vjera je bez djelâ mrtva" (Jak 2,26): ako nije popracena s nadom i ljubavlju, vjera ne sjedinjuje vjernika potpuno s Kristom i ne cini ga zivim udom njegova Tijela.

1816 Kristov je ucenik duzan ne samo cuvati vjeru i od nje zivjeti, nego i ispovijedati je, za nju otvoreno svjedociti i siriti je: "Treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu kriza za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada".Sluzenje i svjedocenje vjere nuzni su za spasenje: "Tko god se prizna mojim pred ljudima, priznat cu se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odrece mene pred ljudima, odreci cu se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima" (Mt 10,32-33).

UFANJE

1817 Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj ceznemo za nebeskim kraljevstvom i vjecnim zivotom kao za svojom srecom, stavljajuci svoje pouzdanje u Kristova obecanja i oslanjajuci se ne na svoje sile, nego na pomoc milosti Duha Svetoga. "Drzimo nepokolebljivim ispovijedanje nase nade, jer je vjeran Onaj koji je obecao" (Heb 10,23). Duh Sveti je bogato izliven "na nas po Isusu Kristu, Spasitelju nasemu, da opravdani njegovom miloscu budemo, po nadi, bastinici zivota vjecnoga" (Tit 3,6-7).

1818 Krepost ufanja odgovara ceznji za srecom sto ju je Bog stavio u srce svakoga covjeka; ona obuhvaca ocekivanja sto ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; prociscuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; cuva od malodusja i podrzava u svim casovima napustenosti, siri srce u iscekivanju vjecnog blazenstva. Polet nade cuva od sebicnosti i vodi k radosti ljubavi.

1819 Krscansko ufanje preuzima i dovodi do punine nadu izabranog naroda, kojoj je pocetak i uzor Abrahamova nada, koji je u Izaku bio obasut Bozjim obecanjima i ociscen zrtvenim iskusenjem. "U nadi protiv svake nade Abraham je povjerovao i postao ocem narodâ mnogih" (Rim 4,18).

1820 Krscanska se nada razvija, od pocetka Isusova propovijedanja, u navjestaju blazenstava. Blazenstva uzdizu nasu nadu prema nebu kao prema novoj obecanoj zemlji, zacrtavajuci joj put kroz kusnje koje cekaju Isusove ucenike. No po zaslugama Isusa Krista i njegove muke Bog nas cuva u "nadi koja ne razocarava" (Rim 5,5). Nada je "pouzdano i cvrsto sidro duse", koje prodire tamo "kamo je kao preteca za nas usao Isus" (Heb 6,19-20). Ona je i oruzje koje nas u borbi spasenja brani: "budimo trijezni (...) obucimo oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja" (1 Sol 5,8). Ona nam i u kusnji pribavlja radost: "U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi" (Rim 12,12). Nadu izrazavamo i hranimo molitvom, posebno moljenjem Ocenasa, koji je sazetak svega sto nam ufanje daje zeljeti.

1821 Mozemo se dakle nadati nebeskoj slavi sto ju je Bog obecao onima koji ga ljube i vrse njegovu volju. U svakoj prilici, svatko treba da se nada da ce, uz milost Bozju, ustrajati "do kraja" i da ce postici nebesku radost kao vjecnu Bozju nagradu za dobra djela izvrsena s Kristovom miloscu. U nadi Crkva moli "da se svi ljudi spase" (1 Tim 2,4). Ona cezne da se u nebeskoj slavi sjedini s Kristom, svojim Zarucnikom: Ufaj se, duso moja, ufaj. Ne znas ni dana ni casa. Bdij pozorno, sve prolazi kao hip, premda tvoje nestrpljenje moze uciniti nesigurnim ono sto je sigurno, i dugim vrijeme koje je veoma kratko. Razmisli da, sto se vise budes borila, to ces vise dokazati ljubav prema svojem Bogu i to ces vise jednoga dana uzivati sa svojim Ljubljenim, u sreci i ushitu koje nece moci prestati nikada. LJUBAV

1822 Ljubav je bogoslovna krepost kojom Boga ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga bliznjega kao same sebe iz ljubavi prema Bogu.

1823 Isus je ljubav proglasio novom zapovijedi. Ljubeci svoje "do kraja" (Iv 13,1), on ocituje ljubav koju prima od Oca. Ljubeci jedni druge, ucenici nasljeduju Isusovu ljubav sto je i oni sami primaju. Zato Isus kaze: "Kao sto je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi" (Iv 15,9). I jos: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao sto sam ja vas ljubio" (Iv 15,12).

1824 Ljubav kao plod Duha i punina zakona obdrzava zapovijedi Boga i njegova Krista: "ostanite u mojoj ljubavi; budete li cuvali moje zapovijedi, ostat cete u mojoj ljubavi" (Iv 15,9-10). 1825 Krist je umro iz ljubavi prema nama, dok smo jos bili "neprijatelji" (Rim 5,10). Gospodin zahtijeva da ljubimo kao sto on ljubi, cak i svoje neprijatelje, da i najudaljenijemu postanemo bliznji, da ljubimo djecu i siromahe kao i on.

Apostol Pavao dao je nedostizan opis ljubavi: "Ljubav je velikodusna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne trazi svoje, nije razdrazljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (1 Kor 13,4-7). 1826 Kad "ljubavi ne bih imao", veli jos Apostol, "nista nisam!". I sve ono sto se zove povlastice, sluzenje, cak i krepost (...), bez ljubavi "nista mi ne bi koristilo" (1 Kor 13,1-4). Ljubav je visa od svih kreposti. Ona je prva medju bogoslovnim krepostima: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveca je medju njima ljubav" (1 Kor 13,13).

1827 Ljubav ozivljava i nadahnjuje vjezbanje u svim krepostima. Ona je "sveza savrsenstva" (Kol 3,14); ona je forma krepostî (forma virtutum); ona ih spaja i medjusobno rasporedjuje; ona je izvor i cilj njihova krscanskog vrsenja. Ljubav osigurava i cisti nasu ljudsku sposobnost ljubavi. Ona je uzdize do nadnaravnog savrsenstva bozanske ljubavi.

1828 Provodjenje cudorednog zivota nadahnuto ljubavlju daje krscaninu duhovnu slobodu djece Bozje. Krscanin nije pred Bogom kao kakav rob, u ropskom strahu, ni kao najamnik koji trazi placu, nego kao dijete koje odgovara na ljubav onoga "koji nas prije uzljubi" (1 Iv 4,19). Ili se udaljujemo od zla iz straha od kazne i osjecamo se kao rob, ili dopustamo da nas privuce nagrada i slicni smo najamnicima; ili smo poslusni zbog dobra u njemu samome i iz ljubavi prema onome koji zapovijeda da slusamo (...) tada se osjecamo kao djeca.

1829 Plod su ljubavi radost, mir i milosrdje; ona zahtijeva velikodusnost i bratsku opomenu; ljubav je dobrohotnost; budi uzajamnost, ostaje nesebicna i blagotvorna; ona je prijateljstvo i zajednistvo: Ispunjenje svih nasih djela je ljubav. Tu je nasa svrha; zato mi trcimo, prema tom cilju trcimo; kad stignemo, u njoj cemo naci svoj odmor.