Clanak 2.

SUDJELOVANJE U DRUSTVENOM ZIVOTU

I. Vlast

1897 "Ljudsko drustvo ne moze biti dobro uredjeno ni plodno ako u njemu nije prisutna zakonita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju opcega dobra".

"Vlascu" se naziva ono svojstvo kojim odredjene osobe ili ustanove proglasavaju zakone i ljudima izdaju naredjenja ocekujuci od njih poslusnost.

1898 Svakoj ljudskoj zajednici potrebna je vlast, kojom se ona upravlja. Ta vlast nalazi svoj temelj u ljudskoj naravi. Ona je nuzna za jedinstvo gradjanske zajednice. Zadaca joj je, koliko je moguce, osigurati opce dobro drustva.

1899 Vlast sto je trazi moralni red dolazi od Boga: "Svaka dusa neka se podlaze vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Bozjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami ce na se navuci osudu" (Rim 13,1-2). 1900 Obveza poslusnosti nalaze svima da vlasti odaju cast koja joj pripada i da osobama koje je obnasaju iskazuju postovanje i, prema njihovim zaslugama, zahvalnost i naklonost. Iz pera svetog Klementa Rimskog, pape, dosla je najstarija molitva Crkve za gradjansku vlast:

Gospodine, daj im zdravlja, mira, sloge, ustrajnosti da mogu bez zapreke izvrsavati vlast koja im je povjerena. Ti, Gospodine, nebeski kralju vjekova, dajes ljudskoj djeci slavu, cast i moc na zemlji. Stoga, Gospodine, upravljaj njihovim odlukama, da cine sto je dobro i sto se tebi svidja; i tako uzmognu pobozno, mirno i blago izvrsavati vlast sto si im je ti povjerio, i da budu dostojni tvoga milosrdja. 1901 Vlast kao takva upucuje na red sto ga je Bog postavio, ali "oblik politickog rezima i izbor voditelja prepusteni su slobodnoj volji gradjana".

Raznolikost politickih rezima moralno je dopustena, ako su oni u skladu sa zakonitim dobrom zajednica koje ih usvajaju. Rezimi kojih je narav protivna naravnom zakonu, javnom redu i temeljnim pravima osoba, ne mogu ostvariti opce dobro narodâ kojima su se nametnuli. 1902 Vlast ne dobiva moralnu zakonitost od same sebe. Ona se ne smije ponasati samovoljno nego djelovati za opce dobro kao "moralna sila koja se oslanja na slobodu i na osjecaj odgovornosti".

Ljudsko zakonodavstvo ima karakter zakona samo ukoliko je u skladu sa zdravim razumom; zato je jasno da ono dobiva svoju snagu od vjecnog zakona. Ukoliko bi se udaljilo od razuma, trebalo bi ga proglasiti nepravednim, jer ne bi ostvarilo pojam zakona: to bi prije bio neki oblik nasilja. 1903 Vlast se vrsi zakonito samo ako trazi opce dobro odredjene skupine i ako se za to sluzi moralno dopustenim sredstvima. Ako se dogodi da vladari izdaju nepravedne zakone ili poduzimaju mjere koje se protive moralnom redu, te odredbe ne vezu u savjesti. "U tom se slucaju sama vlast posve rusi i svrsava u bezakonju".

1904 "Stoga je prikladnije da ravnotezom svakoj vlasti budu druge vlasti i druge nadleznosti, da je zadrze u pravim granicama. To je nacelo “pravne drzave”, u kojoj vrhovnistvo pripada zakonu, a ne ljudskoj samovolji".