II. "Gospodinu Bogu svom se klanjaj"

2095 Bogoslovne kreposti vjera, ufanje i ljubav prozimlju i ozivljuju cudoredne kreposti. Tako nas ljubav potice da damo Bogu sto smo mu po svoj pravednosti duzni dati jer smo stvorovi. Za taj stav raspolaze nas krepost bogostovlja.

KLANJANJE

2096 Glavni je cin kreposti bogostovlja klanjanje. Klanjati se Bogu znaci priznati ga kao Boga, kao Stvoritelja i Spasitelja, Gospodina i Gospodara svega sto postoji, kao beskonacnu i milosrdnu Ljubav. "Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinomu sluzi" (Lk 4,8), kaze Isus navodeci Ponovljeni zakon.

2097 Klanjati se Bogu znaci priznati, s postovanjem i posvemasnjom podloznoscu, "nistavilo stvorenja", jer ono ne postoji doli po Bogu. Klanjati se Bogu znaci hvaliti ga, kao Marija u hvalospjevu "Velica", uznositi ga a sebe ponizivati, sa zahvalnoscu ispovijedajuci da je ucinio velike stvari i da je njegovo ime sveto. Klanjanje jedinom Bogu oslobadja covjeka od zatvaranja u sebe, od ropstva grijehu i idolopoklonstva prema svijetu.

MOLITVA

2098 Cini vjere, ufanja i ljubavi, naredjeni prvom zapovijedi, vrse se u molitvi. Uzdignuce duha k Bogu izraz je naseg klanjanja Bogu: rijec je o molitvi hvale, zahvaljivanja, zagovora i prosnje. Molitva je nuzdan uvjet da mognemo slusati Bozje zapovijedi. Valja "svagda moliti, i nikada ne sustati" (Lk 18,1).

ZRTVA

2099 Pravedno je Bogu prinositi zrtve u znak klanjanja i zahvale, usrdne prosnje i zajednistva: "Prava je zrtva svaki cin koji se vrsi da svetim zajednistvom prianjamo uz Boga (...) i da tako mognemo biti blazeni".

2100 Vanjska zrtva, da bude vjerodostojna, mora biti izraz duhovne zrtve: "Zrtva Bogu duh je raskajan (...)" (Ps 51,19). Proroci Starog saveza cesto su prokazivali zrtve prinesene bez nutarnjeg sudjelovanja ili bez povezanosti s ljubavlju prema bliznjemu. Isus doziva u pamet rijeci proroka Hosee: "Milosrdje mi je milo, a ne zrtva!" (Mt 9,13; 12,17). Jedina savrsena zrtva jest ona sto ju je Krist prinio na krizu, potpunoma se prinoseci Ocevoj ljubavi za nase spasenje. Sjedinjujuci se s njegovom zrtvom, mozemo od svoga zivota uciniti zrtvu Bogu.

OBECANJA I ZAVJETI

2101 U nekim okolnostima krscanin je pozvan da nesto Bogu obeca. To se dogadja u krstu i potvrdi, u zenidbi i redjenju. Iz osobne poboznosti moze krscanin Bogu obecati takodjer neko djelo, molitvu, milostinju, hodocasce itd. Vjernost datim obecanjima izraz je stovanja koje dugujemo bozanskom Velicanstvu i ljubavi prema vjernome Bogu.

2102 "Zavjet, to jest promisljeno i slobodno Bogu dano obecanje o mogucem i vecem dobru, mora se ispuniti iz kreposti bogostovlja". Zavjet je cin poboznosti, kojim krscanin prinosi samog sebe Bogu ili mu obecava neko dobro djelo. Drzeci svoje zavjete, daje Bogu sto mu je obecao i posvetio. Djela apostolska pokazuju nam svetog Pavla kako se brine da ispuni zavjete sto ih je ucinio.

2103 Crkva priznaje primjernu vrijednost zavjeta kojima se provode u djelo evandjeoski savjeti: Majka se Crkva raduje sto se u njezinu krilu nalazi mnogo muskaraca i zena koji Spasiteljevo ponizenje jace slijede i jasnije ga pokazuju primajuci na sebe siromastvo u slobodi djece Bozje i odricuci se svoje volje: oni se naime iz ljubavi prema Bogu podlazu covjeku, u onomu sto spada na savrsenost, vise nego to trazi opseg zapovijedi, i to zato da potpunije slijede poslusnog Krista. U nekim slucajevima Crkva moze, zbog primjerenih razloga, dati oprost od zavjetâ i obecanjâ.

DRUSTVENA DUZNOST BOGOSTOVLJA I PRAVO NA VJERSKU SLOBODU

2104 "Svi su ljudi duzni istinu, osobito u onome sto se tice Boga i njegove Crkve, traziti i, posto je upoznaju, prihvatiti i ostati joj vjerni". Ta duznost proizlazi iz "same naravi" ljudi. Ona nije oprecna "iskrenom postovanju" prema raznim vjeroispovjestima koje "nerijetko odrazavaju zraku one Istine sto prosvjetljuje sve ljude", ni zahtjevu ljubavi, koja krscane potice "da se s ljubavlju, mudroscu i strpljivoscu odnose prema ljudima koji su s obzirom na vjeru u zabludi ili neznanju".

2105 Duznost iskazivati Bogu pravo stovanje tice se covjeka uzetog pojedinacno i drustveno. To je "tradicionalno katolicko ucenje o moralnoj duznosti pojedinaca i drustava prema pravoj religiji i jedinoj Kristovoj Crkvi". Neprestano navijestajuci ljudima evandjelje, Crkva se trsi da oni "krscanskim duhom prozmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednicâ" u kojima zive. Drustvena je duznost krscana da u svakom covjeku postuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih trazi da bliznje upoznaju s bogostovljem "jedine prave religije koja postoji u katolickoj i apostolskoj Crkvi". Krscani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Crkva tako ocituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim drustvima.

2106 "U vjerskoj stvari neka nitko ne bude primoravan da radi protiv svoje savjesti ni sprecavan da, unutar duznih granica, radi po svojoj savjesti, privatno ili javno, bilo sam bilo udruzen s drugima". Takvo se pravo temelji na samoj naravi ljudske osobe; njezinom dostojanstvu pristaje da slobodno prianja uz bozansku istinu koja nadilazi vremeniti poredak. Zato pravo na tu slobodu "ostaje i onima koji ne udovoljavaju obvezi da traze istinu i da uz nju prianjaju". 2107 "Ako se, uzevsi u obzir posebne okolnosti narodâ, jednoj vjerskoj zajednici dade posebno gradjansko priznanje u pravnom poretku drzave, nuzno je da se ujedno svim gradjanima i vjerskim zajednicama prizna pravo na slobodu u vjerskoj stvari i da se ono postuje". 2108 Pravo na vjersku slobodu nije ni moralna dozvola prianjati uz zabludu,ni ukljucno pravo na zabludu, nego naravno pravo ljudske osobe na gradjansku slobodu, tj. na zasticenost od izvanjskog pritiska, unutar duznih granica, u vjerskoj stvari od strane politicke vlasti. To naravno pravo "treba, u pravnom uredjenju drustva, tako priznati da postane gradjansko pravo.

2109 Pravo na vjersku slobodu ne moze biti samo po sebi ni neograniceno, a ni jednostavno ograniceno "javnim poretkom", zamisljenim po pozitivistickom ili naturalistickom mjerilu. "Duzne granice", koje su povezane s tim pravom, treba da, u skladu sa zahtjevima opceg dobra, za odredjene drustvene prilike odredi politicki razbor, i odobri gradjanska vlast "po pravnim normama u skladu s objektivnim moralnim poretkom".