Clanak 2.

U PUNINI VREMENA

2598 Dogadjaj molitve u potpunosti nam je objavljen u Rijeci koja je tijelom postala i nastanila se medju nama. Pokusati razumjeti molitvu Rijeci, po onom sto nam kazuju Isusovi svjedoci u Evandjelju, znaci pribliziti se svetom Gospodinu Isusu kao gorucem grmu: promatrajuci prvo njega samog u molitvi, zatim slusajuci ga kako nas uci moliti, da bismo konacno spoznali kako nam molitvu uslisava.

ISUS MOLI

2599 Sin Bozji postavsi Sinom Djevice naucio je moliti svojim ljudskim srcem. Naucio je to od majke koja je u svom srcu cuvala sva "velika djela" Svemoguceg i o njima razmisljala. Naucio je to iz rijeci i stihova molitve svog naroda, u nazaretskoj sinagogi i u Hramu. No, njegova molitva provire iz tajnog vrela, kako daje naslutiti u dobi od dvanaest godina: "da mi je biti u onome sto je Oca mojega" (Lk 2,49). Tu se pocinje objavljivati novost molitve u punini vremenâ: sinovsku molitvu, koju je Otac od svoje djece ocekivao, napokon ce zivjeti sam Sin jedinac u svom covjestvu, s ljudima i za ljude.

2600 Evandjelje po Luki istice djelovanje Duha Svetoga i smisao molitve u Kristovu sluzenju. Isus moli prije odlucujucih trenutaka svojega poslanja: prije no sto ce Otac posvjedociti za njega prigodom Krstenja i Preobrazenja, te prije no sto ce mukom ispuniti naum Oceve ljubavi. Moli takodjer prije odlucnih trenutaka pri poslanju njegovih apostola: prije izbora i poziva Dvanaestorice, prije no sto ga Petar prizna "Kristom - Pomazanikom Bozjim", napokon moli da u kusnji vjera apostolskog prvaka ne malakse. Isusova molitva prije spasenjskih dogadjaja, koje Otac trazi da ih ispuni, jest smjerno i puno povjerenja predanje njegove ljudske volje volji Oca punoj ljubavi.

2601 "Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Cim presta, rece mu jedan od ucenika: Gospodine, nauci nas moliti" (Lk 11,1). Nije li Kristov ucenik zazelio moliti tek nakon sto je promatrao kako Ucitelj moli? Tada istom moze uciti od Ucitelja molitve. Promatrajuci i slusajuci Sina djeca se Bozja uce moliti Ocu.

2602 Isus se cesto povlaci u osamu, na samotno mjesto, na goru, osobito nocu, da moli. U svojoj molitvi on nosi ljude: buduci da je utjelovljenjem uzeo ljudsku narav, prinoseci sama sebe, i njih prinosi Ocu. On, Rijec koja je "uzela tijelo", svojom ljudskom molitvom ucestvuje u svemu sto zive "njegova braca" (Heb 2,12); supatnik je njihovih slabosti da bi ih od njih oslobodio. Zato ga je Otac i poslao. Njegove rijeci i djela bivaju onda kao vidljivo ocitovanje njegove molitve "u tajnosti".

2603 Evandjelisti su od Krista, iz vremena njegova djelovanja, prenijeli dvije izricitije molitve. Obje zapocinju zahvalom. U prvoj, Isus ispovijeda Oca, priznaje ga i blagoslivlje jer je sakrio tajne Kraljevstva od onih koji se smatraju ucenima i objavio ga "malenima" (siromasima blazenstava). Njegov kliktaj "Da, Oce!" izrazava dubinu njegova srca, njegov pristanak "volji" ocevoj, kao odjek onoga "Da" njegove Majke pri zacecu i kao nagovjestaj onoga "Da" sto ce ga On reci Ocu u smrtnoj borbi. Sva Isusova molitva jest u tom dragovoljnom pristanku njegova ljudskog srca uz "otajstvo volje" Oceve (Ef 1,9).

2604 Drugu molitvu donosi sveti Ivan prije Lazarova uskrisenja. Dogadjaju prethodi zahvala: "Oce, hvala ti sto si me uslisao", sto podrazumijeva da Otac uvijek slusa njegovu molbu; i Isus odmah dodaje: "Ja sam znao da me svagda uslisavas", sto znaci da Isus, sa svoje strane, postojano iste. Tako, nosena zahvalom, Isusova nam molitva otkriva kako iskati: prije no sto je dar darovan, Isus prianja uz Onoga koji daruje i koji sebe daje u svojim darovima. Darovatelj je vredniji od udijeljena dara, on je "Blago" i u Njemu je srce njegova Sina; dar je darovan kao "dodatak". Isusova "svecenicka" molitva zauzima jedinstveno mjesto u naumu spasenja. Ona ce biti razmotrena na kraju prvog odsjeka. Ona ustvari otkriva uvijek aktualnu molitvu nasega Velikog svecenika i, istodobno, sadrzi pouku o nasoj molitvi Ocu, koja ce biti razradjena u drugom odsjeku. 2605 Kad je dosao Cas da ispuni nacrt ljubavi Oceve, Isus daje naslutiti neistrazivu dubinu svoje sinovske molitve, ne samo prije no sto ce se slobodno predati ("Abba (....) ne moja volja, nego tvoja neka bude", Lk 22,42), vec do posljednjih rijeci na Krizu, kad molitva i predanje postaju jedno: "Oce, oprosti im, jer ne znaju sto cine" (Lk 23,34); "Zaista ti kazem: danas ces biti sa mnom u raju" (Lk 23,43); "Zeno, evo ti sina. (...) Evo ti majke." (Iv 19,26-27): "Zedan sam" (Iv 19,28); "Boze moj, Boze moj, zasto si me ostavio?" (Mk 15,34); "Dovrseno je" (Iv 19,30); "Oce, u ruke tvoje predajem duh svoj" (Lk 23,46), sve do "velikog krika" kada izdahnu predavsi duh.

2606 Sve nevolje covjecanstva svih vremena, podjarmljena grijehom i smrcu, sve molitve i zagovori u povijesti spasenja, obuhvaceni su tim vapajem utjelovljene Rijeci. Otac ih, sada, prima te iznad svih ocekivanja uslisava uskrisujuci svoga Sina. Tako se ispunja i izvrsuje dogadjaj molitve u Bozjem naumu stvaranja i spasenja. Psaltir nam daje njezin kljuc u Kristu. U trajnom "danas" uskrsnuca Otac kaze: "Ti si Sin moj, danas te rodih. Zatrazi samo, i dat cu ti puke u bastinu, i u posjed krajeve zemaljske" (Ps 2,7-8). Poslanica Hebrejima dramaticnim rijecima izrazava kako Isusova molitva izvodi pobjedu spasenja: "On je u dane svoga zemaljskog zivota sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prosnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslisan zbog svoje predanosti; premda je Sin, iz onoga sto prepati, naviknu slusati i postigavsi savrsenstvo posta svima koji ga slusaju zacetnik vjecnoga spasenja ( )" (Heb 5,7-9).

ISUS NAS UCI MOLITI

2607 Kad Isus moli, time nas vec uci moliti. Bogoslovni je put nasoj molitvi njegova molitva Ocu. No, Evandjelje nam predaje jasan Isusov nauk o molitvi. Kao odgojitelj preuzima nas tamo gdje vec jesmo te nas postupno vodi k Ocu. Obracajuci se mnostvu koje ga slijedi, Isus polazi od onoga sto im je o molitvi iz Starog saveza vec poznato te ih priprema za novost Kraljevstva koje dolazi. Potom im tu novost otkriva u prispodobama. Napokon, svojim ucenicima, koji trebaju biti odgojitelji molitve u njegovoj Crkvi, otvoreno govori o Ocu i Duhu Svetomu.

2608 Vec u Besjedi na gori, Isus trazi obracenje srca: pomirenje s bratom prije prinosenja dara na oltar, ljubav prema neprijateljima i molitvu za progonitelje, molitvu Ocu "u skrovitosti" (Mt 6,6), bez ponavljanja mnostva rijeci, prastanje iz dna srca u molitvi, cistocu srca i trazenje Kraljevstva. To je obracenje potpunoma usmjereno Ocu. Ono je sinovsko.

2609 Srce, tako usmjereno na obracenje, uci se moliti u vjeri. Vjera je sinovsko prianjanje uz Boga, onkraj onoga sto osjecamo i razumijemo. Postala je moguca jer nam ljubljeni Sin otvara pristup Ocu. On moze od nas traziti da "istemo" i "kucamo" jer On je sam put i vrata.

2610 Kao sto se Isus Ocu moli i zahvaljuje prije no sto ce primiti njegove darove, tako i nas uci toj sinovskoj smjelosti: "Sve sto god zamolite i zaistete, vjerujte da ste postigli (...)" (Mk 11,24). Takva je snaga molitve, "sve je moguce onomu koji vjeruje" (Mk 9,23), vjerom "koja ne sumnja" (Mt 21,22). Koliko je Isus razaloscen zbog "nevjere" svojih najblizih (Mk 6,6) i "malovjernosti" ucenika (Mt 8,26), toliko je zadivljen "velikom vjerom" rimskog satnika i Kanaanke.

2611 Molitva iz vjere nije tek u tome da se govori "Gospodine, Gospodine", vec da se uskladi srce da vrsi volju Ocevu (Mt 7,21). Isus poziva ucenike da u molitvu ukljuce tu skrb oko suradnje s bozanskim naumom.

2612 U Isusu "Kraljevstvo je Bozje sasvim blizu"; on poziva na obra-cenje i vjeru, ali takodjer i na budnost. U molitvi, ucenik bdije pozoran na Onoga koji jest i koji dolazi, spominjuci se njegova prvog dolaska u poniznosti tijela i nadajuci se njegovu drugom dolasku u slavi. U zajednistvu s Uciteljem, molitva ucenika jest borba, i samo bdijuci u molitvi, nece pasti u napast. 2613 Tri najvaznije prispodobe o molitvi donosi sveti Luka:

Prva je "o bezocnu prijatelju", i poziva na upornu molitvu: "Kucajte, i otvorit ce vam se." Onomu tko tako moli, Otac ce s neba "dati sve sto mu je potrebno", osobito Duha Svetoga u kojemu su svi darovi.

Druga, "o udovici koja dodijava", usredotocena je na jednu od odlika molitve: moliti treba uvijek i neumorno, strpljivoscu vjere. "Ali kad Sin covjecji dodje, hoce li naci vjere na zemlji?"

Treca prispodoba, "o farizeju i cariniku", smjera na poniznost srca koje moli. "Boze, milostiv budi meni gresniku". Tu molitvu Crkva trajno preuzima kao svoju: "Kyrie eleison". "Gospodine, smiluj se". 2614 Kad Isus otvoreno povjerava ucenicima tajnu molitve Ocu, otkriva im kakva treba biti njihova i nasa molitva, kad se On, u svojoj proslavljenoj ljudskoj naravi, vrati k Ocu. Novo je sada "iskanje u njegovo ime". Vjera u njega uvodi ucenike u poznavanje Oca, jer Isus je "Put, Istina i Zivot" (Iv 14,6). Vjera donosi plod u ljubavi: cuvati njegovu Rijec, njegove zapovijedi, s njim biti u Ocu koji nas u njemu ljubi tako da ostaje u nama. U tom novom savezu, sigurnost da ce nase molbe biti uslisane, temelji se na Isusovoj molitvi.

2615 Stovise, kad je nasa molitva zdruzena s Isusovom, Otac nam daje "drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha istine" (Iv 14,16-17). Ta se novost molitve i njezinih uvjeta javlja u Oprostajnom govoru. U Duhu Svetomu, krscanska je molitva zajednistvo ljubavi s Ocem, ne samo po Kristu, vec takodjer u Njemu: "Dosad niste iskali nista u moje ime. Istite i primit cete, da radost vasa bude potpuna" (Iv 16,24).

ISUS USLISAVA MOLITVU

2616 Molitvu upucenu njemu Isus uslisava vec za svoga javnog djelovanja znakovima koji unaprijed pokazuju snagu njegove smrti i uskrsnuca: Isus uslisava molitvu vjere, izrazenu rijecima ili sutnjom. Uporna molba slijepaca: "Smiluj nam se, Sine Davidov" (Mt 9,27) ili "Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se" (Mk 10,47) preuzeta je u predaji Isusove molitve: "Gospodine Isuse Kriste, Sine Bozji, smiluj se meni gresniku". Bilo da je rijec o ozdravljenju od bolesti ili o otpustenju grijeha, Isus uvijek odgovara na molitvu koja mu je upucena s vjerom: "Idi u miru, tvoja te vjera spasila". Sveti Augustin na divan nacin izlaze ukratko tri dimenzije Isusove molitve: "Moli za nas kao nas svecenik, moli u nama kao nasa glava, mi Mu se molimo kao svome Bogu. Prepoznajmo, dakle, u Njemu nase glasove i u nama njegov glas".

MOLITVA DJEVICE MARIJE

2617 Marijina nam je molitva objavljena u zoru punine vremena. Prije utjelovljenja Sina Bozjega i prije poslanja Duha Svetoga, njezina molitva na jedinstven nacin suradjuje u dobrohotnom naumu Ocevu, pri navjestenju Kristova zaceca, te o Pedesetnici kod postanka Crkve, Tijela Kristova. U vjeri svoje ponizne sluzbenice Bozji dar nailazi na docek koji je ocekivao od pocetka vremenâ. Ona, koju je Svemoguci ucinio "milosti punom" odgovara prinosom cijelog svog bica: "Evo sluzbenice Gospodnje, neka mi bude po rijeci tvojoj". Taj "Da" jest krscanska molitva: biti sva za njega jer on je sav za nas.

2618 Evandjelje nam otkriva kako Marija moli i posreduje u vjeri: u Kani, Isusova majka moli Sina za potrebe svadbene gozbe, koja je znak jedne druge gozbe: gozbe Jaganjca, koji, na molbu Crkve, svoje zarucnice, daje svoje tijelo i svoju krv. I u casu Novog saveza, podno kriza, Marija biva uslisana kao zena, nova Eva, istinska "Majka zivih".

2619 Stoga Marijin hvalospjev "Velica", (latinski "Magnificat", bizantski "Megalinar"), istodobno je hvalospjev Bogorodice i Crkve, hvalospjev Kceri sionske i novoga Bozjeg naroda, hvalospjev hvale za udijeljenu puninu milosti u naumu spasenja, hvalospjev "siromaha" kojih je nada ostvarena ispunjenjem obecanja datih nasim ocima, "Abrahamu i njegovu potomstvu dovijeka".