I. Prigovori molitvi

2726 U molitvenom boju treba se, u nama samima i oko nas, suociti s pogresnim shvacanjima molitve. Neki u molitvi vide puko psiholosko djelovanje, drugi napor sabranosti da se prispije k misaonoj praznini. Neki je svode u obredne stavove i rijeci. U podsvijesti mnogih krscana, molitva je zanimanje nespojivo sa svim njihovim obvezama: oni nemaju vremena. Oni pak koji molitvom traze Boga, brzo se obeshrabre, jer ne znaju da molitva dolazi takodjer od Duha Svetoga, a ne samo od njih.

2727 Trebamo se takodjer suprotstaviti nacinima misljenja "ovoga svijeta"; oni nas okuzuju ako nismo budni, kao na primjer: da je istinito samo ono sto se dâ razumski i znanstveno provjeriti (a molitva je tajna koja nadilazi nasu svijest i nasu podsvijest); k tome vrednote proizvodnje i zarade (a molitva je neproizvodna, prema tome beskorisna); ili putenost i udobnost, uzdignute kao mjerilo onoga sto je istinito, dobro i lijepo (a molitva je ljubav prema ljepoti [filokalia], zudnja za Slavom Boga zivoga); i nasuprot aktivizmu, eto, molitva biva predstavljena kao bijeg iz svijeta (a zapravo, krscanska molitva nije otudjenje od povijesti ni rastava od zivota.)

2728 Napokon, nas boj mora razracunati s onim sto osjecamo kao svoje neuspjehe u molitvi: obeshrabrenje naspram svojih suhoca, zalost sto nismo sve dali Gospodinu, jer imamo "velik imetak", razocaranje sto nismo uslisani prema vlastitoj volji, povreda naseg ponosa koji uporno ostaje na svojoj gresnickoj nedostojnosti, nepodnosenje molitve kao darovanog cina, itd. Zakljucak je uvijek isti: cemu moliti? Da se prevladaju te prepreke, valja se boriti za poniznost, povjerenje i ustrajnost.