III. Molitva Crkve

2767 Taj nerazdvojivi dar rijeci Gospodnjih i Duha Svetoga koji ih u srcu vjernika ozivljuje, Crkva je primila i zivjela od svojih pocetaka. Prve zajednice, umjesto "Osamnaest blagoslova" uobicajenih u zidovskoj poboznosti, "tri puta na dan" mole Molitvu Gospodnju

2768 Prema Apostolskoj predaji, Molitva Gospodnja je cvrsto ukorijenjena u liturgijskoj molitvi: Gospodin nas uci da zajednicki molimo za svu nasu bracu. On ne kaze "Oce moj" koji jesi na nebesima, nego "Oce nas" tako da nasa molitva bude jednodusna za cijelo Tijelo Crkve. U svim liturgijskim tradicijama Molitva Gospodnja sastavni je dio glavnih casova Bozanskog casoslova. Njeno crkveno obiljezje dolazi do punog izrazaja u trima sakramentima uvodjenja u krscanstvo.

2769 U Krstu i Potvrdi predaja ("traditio") Molitve Gospodnje znaci novo radjanje za bozanski zivot. Buduci da je krscanska molitva govor Bogu Bozjom rijecju, oni koji su "nanovo (...) rodjeni (...) rijecju Boga koji zivi i ostaje" (1 Pt 1,23) uce se svog Oca zazivati rijecju koju on uvijek uslisava. I oni to odsada mogu, jer im je pecat pomazanja Duha Svetoga neizbrisivo utisnut u srce, usi, usne, u cijelo njihovo sinovsko bice. Zato je vecina otackih tumacenja Ocenasa upucena katekumenima i novokrstenicima. Kad Crkva moli Gospodnju molitvu, to je uvijek narod "nanovo rodjenih" koji moli i stjece milosrdje.

2770 U euharistijskom slavlju Molitva se Gospodnja iskazuje kao molitva cijele Crkve. Tu se ocituje njen pun smisao i ucinkovitost. Smjestena izmedju anafore (euharistijske molitve) i pricesti, s jedne strane obnavlja sve prosnje i zazive izrecene tijekom epikleze, i s druge strane, kuca na vrata kraljevske gozbe, kojoj je sakramentalna pricest predokus.

2771 U euharistiji, Gospodnja molitva pokazuje takodjer eshatonsko obiljezje svojih prosnji. Ona je izrazita molitva "posljednjih vremenâ", vremenâ spasenja koja su pocela izlijevanjem Duha Svetoga, a koja ce biti dovrsena ponovnim dolaskom Gospodnjim. Za razliku od molitava Starog saveza, prosnje Ocenasa zasnivaju se na otajstvu spasenja, koje je, jednom zauvijek, vec ostvareno u raspetom i uskrslom Kristu.

2772 Iz te nepokolebljive vjere izvire nada koja prozima svaku od sedam prosnji. One su izrazaj jecanja sadasnjeg vremena, vremena strpljivosti i iscekivanja u kojemu se "jos ne ocitova sto cemo biti" (1 Iv 3,2). Euharistija i Ocenas smjeraju Gospodnjem dolasku "dok on ne dodje" (1 Kor 11,26).