Clanak 2.

"OCE NAS KOJI JESI NA NEBESIMA"

I. "Smjeti pristupiti s punim pouzdanjem"

2777 U rimskoj liturgiji euharistijska je zajednica pozvana da moli Ocenas sinovskom smjeloscu. Istocne liturgije upotrebljavaju i razvijaju slicne izraze: "Usuditi se u punoj sigurnosti", "Ucini nas dostojnima da". Pred gorucim grmom Mojsiju je receno: "Ne prilazi ovamo. Izuj obucu s nogu" (Izl 3,5). Ovaj prag Bozje svetosti mogao je prijeci samo Isus; On koji, "posto je ocistio grijehe" (Heb 1,3), vodi nas pred lice Ocevo: "Evo, ja i djeca koju mi Bog dade" (Heb 2,13). Svijest koju mi imamo o svom stanju robova vratila bi nas pod zemlju, nase zemaljsko bice raspalo bi se u prasinu, da nas autoritet samoga nasega Boga i Duh njegova Sina ne poticu da izustimo ovaj poklik: "Abba, Oce!" (Rim 8,15). (...) Kad bi se nemoc jednog smrtnika usudila Boga nazvati svojim Ocem, ako ne samo onda, kad je unutarnji covjek prodahnut snagom odozgor? 2778 Ta snaga Duha koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izrazena je u bogosluzju Istoka i Zapada lijepim, tipicno krscanskim izrazom: parrhesia, iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvaznost, izvjesnost da smo ljubljeni.