| Table of Contents | Words: Alphabetical - Frequency - Inverse - Length - Statistics | Help | IntraText Library |
Biblija IntraText CT - Text |
#3Matatiju je naslijedio sin njegov Juda Makabej. (2) Podupriješe ga sva njegova braća i sve pristalice njegova oca i oduševljeno povedoše rat Izraelov. (3) On proširi nadaleko slavu svoga naroda. Poput diva on se u oklop obukao, bojno oružje sebi pripasao. Mnoge je bojeve zametnuo, oštrim mačem tabor štiteći. (4) Premac lavu svojim djelima, postade k'o lavić što za plijenom riče. (5) Gonio je otpadnike, trag im njušeći; palio je tlačitelje svoga naroda. (6) Od straha pred njim dah im prestajao, bezakonici pred njim drhtahu. Spasenje se ruci njegovoj posrećilo. (7) Mnogog kralja on je ojadio, a Jakova djelima obradovao. Dok je vijeka blagoslivljat će se uspomena njegova. (8) Obilazio gradovima Jude da istrijebi iz njih bezbožnike, od Izraela srdžbu da odvrati. (9) Do krajeva zemlje ime mu doprlo, oko sebe sabra raspršene.
(10) Apolonije sabra pogane i velika vojska krenu iz Samarije da zavojšti na Izraela. (11) Saznao za to Juda, pa ga presrete, potuče ga i ubi. Mnogi nasmrt ranjeni pogiboše, a ostali pobjegoše. (12) Oplijeniše ih, a Juda sebi prisvoji mač Apolonijev i nosio ga je u boju svega svog života. (13) Kad je Seron, sirski vojvoda, čuo da je Juda skupio oko sebe ljude, zbor vjernih, spremnih da svaki čas krenu u rat, (14) reče: "Steći ću ime i proslavit ću se u kraljevstvu ako se zaratim s Judom i sa svima njegovima koji preziru kraljevu riječ." (15) I krenu i uzađe s njim snažna vojska bezbožnika da ga potpomognu i da se osvete sinovima Izraelovim. (16) Dok je uzlazio uza strmen Bet Horona, ispriječi mu se Juda sa šakom ljudi. (17) Kad ovi ugledaju vojsku koja je izlazila na njih, rekoše Judi: "Kako će se oduprijeti nas šačica tome silnom mnoštvu? K tome smo obnemogli, cio dan bez hrane." (18) A Juda im odgovori: "Lako se može dogoditi da i šačica ljudi ukliješti mnoštvo. A Nebu je svejedno izvojevati spasenje s mnogima ili sa šačicom. (19) Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost. (20) Ovi izlaze na nas u premoći drskosti i bezakonja, da istrijebe nas i naše žene i djecu našu i da nas oplijene, (21) a mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe. (22) Zato će ih Gospod pred našim očima satrti, i ništa se ne bojte." (23) Tako reče i obori se iznenada na njih i razbi Serona i svu njegovu vojsku. (24) Naže za njima niz kosinu Bet Horona sve do ravnice. Pade ih kakvih osam stotina ljudi, a ostali pobjegoše u Filisteju. (25) I zavlada strah pred Judom i braćom njegovom i obuze prepast sve okolne narode. (26) Do kralja doprije ime njegovo i po svim se narodima pripovijedalo o Judinim djelima.
(27) Kad je sve to čuo kralj Antioh, planu on gnjevom i posla da se skupe sve snage njegova kraljevstva - vojska silna. (28) Otvori svoje riznice i isplati vojsku za godinu dana i naredi da bude spremna za svaku priliku. (29) Uto opazi da presušuje blago u njegovim riznicama i da su mu državni dohoci sve manji zbog razdora i udaraca kojima je izmučio zemlju zatirući zakone koji postojahu odiskona. (30) Poboja se dakle da neće, kako je već bivalo, imati odakle podmiriti troškove i smoći darove što ih je prije dijelio podašnom rukom, premašujući u tom svoje prethodnike. (31) U toj je tjeskobi odluči poći na Perziju da prigrabi danak od zemalja i da tako namakne mnogo novca. (32) Ostavi Liziju, čovjeka ugledna, kraljevskog roda, da vodi državne poslove od Eufrata pa do egipatske granice. (33) I povjeri mu skrbništvo nad svojim sinom Antiohom sve dok se on ne vrati. (34) Preda mu polovicu svoje vojske s bojnim slonovima i dade mu naredbe o svemu što je naumio, osobito o stanovnicima Judeje i Jeruzalema: (35) da se pošalje na njih vojska, da se satre i istrijebi snaga Izraelova i preostatak Jeruzalema, pa da se izbriše i spomen na to mjesto, (36) a onda da se na svem onom području nasele tuđinci i njima da se razdijeli njihova zemlja. (37) Tada kralj povede sa sobom ostalu polovicu vojske i krenu iz Antiohije, prijestolnice svoga kraljevstva, godine sto četrdeset i sedme. Prijeđe preko Eufrata i poče se probijati kroz gornje krajeve.
Gorgija i Nikanor provaljuju u Judeju
(38) Lizija je izabrao Ptolemeja, sina Dorimenova, Nikanora i Gorgiju, muževe junačne, prijatelje kraljeve. (39) S njima posla četrdeset tisuća pješaka i sedam tisuća konjanika da navale na Judeju i da je opustoše po zapovijedi kraljevoj. (40) I pokrenu se sva ta vojska, stiže do Emausa i utabori se ondje u nizini. (41) Kad se o tome pročulo među trgovcima u onomu kraju, uzeše oni mnogo srebra i zlata i okova te dođoše u tabor da Izraelce pokupuju kao roblje. A zavojevačima se pridružila vojska iz Sirije i drugih zemalja. (42) Juda pak i njegova braća vidješe da se množe zla i da su se vojske utaborile na njihovu području, a saznali su i za kraljeve naredbe da im se narod zatre i uništi. (43) Rekoše tada jedni drugima: "Podignimo narod svoj od propasti i pođimo u rat za narod svoj i za svetinje svoje!" (44) I sazvaše sav zbor da se svi spreme za boj i da se pomole i vapiju za milost i milosrđe. (45) Opustje Jeruzalem kao pustinja. Ne bijaše nikog od sve djece njegove da uđe ili da iziđe. Po Svetištu se gazilo, u Tvrđavi se nastaniše stranci, poganima posta svratište. Jakovu je radost iščezla, umuknula mu frula i citara.
(46) Izraelci se sastadoše u Masfi, pred Jeruzalemom, jer je nekoć Izrael u Masfi imao molitveno mjesto. (47) Postili su toga dana i obukli se u kostrijet, posuli glavu pepelom i razderali svoje haljine. (48) Razvili su knjigu Zakona da potraže u njoj ono što inače pogani traže od svojih idola. (49) Iznesoše svećeničku odjeću i prvine i desetine i pozvaše nazirejce koji su ispunili razdoblje svoga zavjeta. (50) I zavapiše tada jakim glasom k Nebu: "Što da sada učinimo sa svim ovim i kamo da ove smjestimo? (51) Svetište se tvoje gazi i skvrni, svećenstvo je tvoje tužno, poniženo. (52) Pogani se, evo, udružiše protiv nas da nas istrijebe. Ti jedini znadeš što nam spremaju. (53) Kako ćemo im odoljeti ako nam ti ne pritečeš u pomoć?" (54) I zatrubiše nato u trublje i povikaše iz sveg glasa. (55) Juda tada postavi narodu starješine: tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike. (56) Onima pak koji su baš gradili kuću, ili su se tek oženili, ili su sadili vinograd, ili bijahu strašljivice, naredi da se svaki takav, kako i Zakon zapovijeda, vrati kući. (57) I vojska krenu i utabori se južno od Emausa. (58) Juda izda zapovijed: "Opašite se i budite junaci! Spremni stojte ranom zorom za boj protiv pogana koji se, eto, udružiše da istrijebe nas i naše svetinje. (59) Bolje nam je u boju izginuti nego da gledamo zlo svog naroda i svojih svetinja. (60) Bit će onako kako Nebo hoće."
#4Gorgija povede sa sobom pet tisuća pješaka i tisuću poizbor konjanika; ta je vojska krenula noću (2) da izvrši prepad na židovski tabor i da ga iznenadi: vodiči joj bijahu stanovnici Tvrđe. (3) Kad je to dočuo Juda, podigao se i on sa svojim junacima da na kraljevu vojsku, koja je bila u Emausu, udari (4) dok su joj pripadnici još izvan tabora. (5) Gorgija je pak došao noću u Judin tabor i nije našao nikoga, pa je zato stao Židove tražiti po gorama, jer, kako je rekao, "oni bježe pred nama". (6) U cik zore pojavi se Juda u ravnici sa samo tri tisuće ljudi. Ti nisu imali prikladna obrambenog oružja ni mačeva. (7) Vidjeli su poganski tabor, jak i utvrđen: opkoljavali ga konjanici, ljudi vični boju. (8) Juda reče svojim ljudima: "Ne bojte se toga mnoštva i ne plašite se njihovih napadaja. (9) Sjetite se da su se naši oci spasili na Crvenom moru kad ih je progonio faraon s vojskom. (10) Zavapimo sada k Nebu: ono će nam se možda smilovati, sjetit će se svog Saveza s našim ocima, pa će danas pred nama tu vojsku satrti. (11) Tada će svi narodi spoznati da postoji Netko tko izbavlja i spasava Izraela." (12) Stranci podigoše oči: opazivši kako im Židovi dolaze s protivne strane, (13) iziđoše iz tabora da prihvate bitku. Judini vojnici zatrubiše u trube i zametnuše boj. (14) Razbijeni, pogani nagnuše u bijeg prema ravnici. (15) Ali svi na zalaznici padoše od mača. Ostale pognaše sve do Gezera i do nizina Idumeje, do Azota i do Jamnije: palo je oko tri tisuće ljudi. (16) Kad se Juda vratio s potjere kojoj bijaše na čelu, (17) reče narodu: "Ne lakomite se na plijen jer nam prijeti još jedan rat. (18) Gorgija je sa svojom vojskom tu u gori. Sad se oduprite našim neprijateljima, borite se protiv njih; potom ćete bez brige pokupiti plijen." (19) Juda je još bio u riječi kadli jedan odred proviri s gorskog visa. (20) Vidješe da su njihovi raspršeni i da je tabor izgorio: o tome je još svjedočio dim koji se vidio. (21) Od toga se prizora prestraviše. A kad su još na ravnici opazili Judinu vojsku spremnu za boj, (22) svi pobjegoše u filistejsku zemlju. (23) Juda se vratio da im oplijeni tabor. Iznijelo se mnogo zlata, srebra, modra i crvena skrletna platna i golemo drugo blago. (24) Na povratku su Židovi hvalili i blagoslivljali Nebo govoreći: "Ono je dobro i njegova je ljubav vječna!" (25) Bijaše to dan velike izraelske pobjede. (26) Oni pak od neprijatelja koji bijahu utekli dođoše k Liziji i javiše mu sve što se dogodilo. (27) Ta ga vijest smete, duh mu klonu, jer se Izraelu nije dogodilo onako kako je on htio niti je bilo onako kako je zapovjedio kralj.
(28) Zato je iduće godine Lizija sabrao šezdeset tisuća poizbor pješaka i pet tisuća konjanika da svlada Židove. (29) Došli su u Idumeju i utaborili se u Betsuru. Juda iziđe protiv njih sa deset tisuća ljudi. (30) Kad vidje tu silnu vojsku, pomoli se ovako: "Blagoslovljen da si, spasitelju Izraela, ti koji si satro juriš diva rukom svoga sluge Davida i koji si filistejsku vojsku predao u ruke Šaulova sina Jonate i njegova štitonoše. (31) Predaj i ovu vojsku u šake Izraela, svog naroda; neka se osramote i pješaci i konjanici. (32) Posij strah u njihovim redovima, uništi uzdanje koje imaju u svoju silu i neka se pokolebaju svojim porazom. (33) Obori ih mačem onih koji te ljube, da te hvale pjesmama svi oni koji ti poznaju Ime!" (34) I počeše bitku i u srazu prsa o prsa pade iz Lizijine vojske oko pet tisuća ljudi. (35) Videći kako mu se osula vojska i kako su neustrašivi Judini junaci, koji su bili spremni junački živjeti ili umrijeti, Lizija se vrati u Antiohiju. Ondje unovači najamnike da iznova, s pojačanom vojskom, provali u Judeju.
(36) Juda pak i njegova braća rekoše: "Eto, naši su neprijatelji satrti, hajde da očistimo Svetište i posvetimo ga." (37) Sabra se sva vojska i pope se na goru Sion. (38) Vidjeli su ondje opustjelo sveto mjesto, oskvrnjen oltar, spaljena vrata, u predvorjima naraslo šikarje kao u šumi ili u gorama, a ćelije porušene. (39) Razdrli su na sebi odjeću, zakukali i glavu posuli pepelom. (40) Potom padoše ničice pa na znak truba zavapiše k Nebu. (41) Juda naloži ljudima da tuku one koji su bili u Tvrđi sve dok on Svetište ne očisti. (42) Zatim je izabrao svećenike neokaljane, vjerne Zakonu. (43) Očistiše oni Svetište, a oskvrnjeno kamenje ukloniše na nečisto mjesto. (44) Potom se vijećalo što da se učini od žrtvenika za paljenice, koji je bio oskvrnjen. (45) Dođoše na dobru misao da ga uklone, bojeći se da im ne bude na sramotu, jer su ga pogani oskvrnuli. I oboriše žrtvenik. (46) Kamenje staviše na prikladno mjesto na hramskoj gori, dok ne dođe prorok koji će o njem odlučiti. (47) Nato, prema Zakonu, uzeše neklesano kamenje i podigoše nov žrtvenik, po uzoru na prijašnji. (48) Popravili su Svetište i unutrašnjost Doma i posvetili predvorje. (49) Pošto su načinili novo sveto posuđe, unijeli su u Hram svijećnjak, kadioni žrtvenik i stol. (50) Kadili su tamjan na žrtveniku i zapalili svjetiljke na svijećnjaku koje su rasvijetlile unutrašnjost Hrama. (51) Postavili su hljebove na stol i objesili zastore. Tako dovršiše djelo koje su poduzeli. (52) Dvadeset i petog dana devetog mjeseca, zvanog Kislev, godine sto četrdeset i osme ustadoše u rano jutro (53) i prinesoše po Zakonu žrtvu na novom žrtveniku za paljenice koji bijahu podigli. (54) Obnovili su posvetu žrtvenika uz pjesme i zvuke citara, harfa i cimbala u ono isto doba i u isti dan u koji su ga pogani oskvrnuli. (55) Sav je narod pao ničice i poklonio se, a zatim upravio hvalu Nebu, onomu koji ih je tako sretno vodio. (56) Osam su dana slavili posvetu žrtvenika i radosno prinosili paljenice i žrtve pričesnice i zahvalnice. (57) Uresili su pročelje Hrama zlatnim vijencima i štitovima, obnovili ulaz i ćelije i postavili im vrata. (58) Nastala je velika radost u narodu i izbrisala se sramota koju su nanijeli pogani. (59) Juda je sa svojom braćom i sa svom izraelskom zajednicom odredio da se, počevši od dvadeset i petog dana mjeseca Kisleva, svake godine u svoje vrijeme osam dana radosno i veselo slavi dan posvete žrtvenika. (60) U to su vrijeme oko gore Siona sagradili visoke zidove s jakim kulama, bojeći se da pogani ne dođu ta mjesta oskvrnuti kao i prije. (61) Juda je ondje smjestio posadu da čuva goru Sion. Utvrdio je Betsur da narod ima tvrđu protiv Idumeje.
Pohod protiv Idumejaca i Amonaca
#5Kad su okolni narodi čuli da je žrtvenik ponovo sagrađen a Svetište uspostavljeno kao i prije, vrlo se razgnjeviše (2) i naumiše istrijebiti Jakovljevo pokoljenje što je živjelo među njima; počeli su ubijati i progoniti taj narod. (3) Juda zavojeva na Ezavove sinove u Idumeji, na zemlju Akrabatenu, jer su opsjedali Izraelce. Žestoko ih je porazio, ponizio i dočepao se plijena. (4) Sjetio se i zloće Bajanovih sinova, koji su zasjedama na putovima narodu postavljali zamke i zapreke. (5) Pošto ih je opkolio u kulama, opsjedao ih je i predao ih prokletstvu. Zapalio je i sažgao njihove kule i sve one koji su bili u njima. (6) Zatim krenu na Amonce, u kojih je naišao na jaku vojsku i mnogi narod pod poglavarem Timotejem. (7) Zapodjeo je s njima mnoge bojeve, potukao ih i slomio im silu. (8) Zauze Jazer sa selima njegova područja, a zatim se vrati u Judeju.
(9) Pogani u Galaadu udružiše se protiv Izraelaca koji su živjeli u njihovim krajevima da ih istrijebe; a Izraelci pobjegoše u tvrđavu Datemu. (10) Poslali su Judi i njegovoj braći pisma ovako sastavljena: "Pogani koji nas okružuju udružili se protiv nas da nas unište. (11) Spremaju se da osvoje tvrđavu u koju smo se sklonili. Timotej zapovijeda njihovom vojskom. (12) Dođi sad i izbavi nas iz njihovih ruku, jer mnogo je naših već palo. (13) Pogubili su svu našu braću naseljenu u Tobijinoj zemlji, odveli u ropstvo žene i djecu, imanje im oduzeli i ondje pogubili oko tisuću ljudi." (14) Dok se to pismo još čitalo, dođoše drugi glasnici, iz Galileje, razdrte odjeće, donoseći iste vijesti: (15) "Udružili se protiv nas iz Ptolemaide i Tira i Sidona sa svim narodima Galileje da nas istrijebe." (16) A kad su Juda i narod to čuli, sazvaše veliku skupštinu da vijećaju što da učine za svoju braću izvrgnutu nevoljama i napadajima neprijatelja. (17) Juda tada reče bratu Šimunu: "Izaberi sebi ljude pa idi, izbavi svoju braću u Galileji! A ja i brat Jonatan poći ćemo u Galaaditidu." (18) Za obranu Judeje ostavi Zaharijina sina Josipa i Azarju, poglavara naroda, s preostalom vojskom. (19) I zapovjedi im: "Upravljajte ovim narodom, ali se ne upuštajte u rat protiv poganskih naroda dok se mi ne vratimo." (20) Šimunu su dali tri tisuće ljudi za Galileju, a Judi osam tisuća ljudi za Galaaditidu.
Pohodi protiv Galileje i Galaaditide
(21) Pošto je otišao u Galileju, Šimun je zametnuo mnoge bojeve protiv pogana, porazio ih i natjerao ih u bijeg; gonio ih je do vrata Ptolemaide. (22) Ostavili su na bojištu oko tri tisuće ljudi, od kojih je pokupio plijen. (23) Poveo je sa sobom Židove iz Galileje i Arbate sa ženama i djecom i svim njihovim imanjem te ih odveo u Judeju s velikom radošću. (24) A Juda Makabej i brat mu Jonatan prijeđoše preko Jordana i tri su dana išli pustinjom. (25) Sretoše Nabatejce, koji su ih primili miroljubivo te im pripovjedili sve što se dogodilo njihovoj braći u Galaaditidi: (26) kako ih je mnogo zatvoreno u Bosori, u Bosoru, u Alemi, Kasfu, Makedu i Karnainu, a to su sve utvrđeni veliki gradovi; (27) kako ima zatvorenih i u ostalim gradovima Galaaditide i kako je neprijatelj odlučio da sutradan napadne te gradove, osvoji ih i u jednom danu istrijebi sve koji se nalaze u njima. (28) Juda odmah krenu s vojskom kroz pustinju prema Bosori. Zauze grad i spali ga pošto pobi sve muško oštricom mača i pokupi plijen. (29) Odande je krenuo dalje noću i približio se tvrđavi. (30) Kad je svanula zora a oni podigli oči, ugledaše bezbrojno mnoštvo kako namješta ljestve i sprave da zauzmu tvrđavu; već su napadali. (31) Videći da je napadaj počeo i da se urnebesna vika, pomiješana sa zvukom truba, diže iz grada prema nebu, (32) Juda reče ljudima svoje vojske: "Borite se danas za svoju braću!" (33) Svrsta ih u tri skupine i tako krenuše na neprijateljsku zalaznicu. Trube odjeknuše i zazivi se podigoše. (34) Timotejeva vojska, razabravši da je to Makabej, pobježe pred njim. On ih porazi do nogu: toga dana ostade ih na bojištu oko osam tisuća. (35) Pošto je zatim skrenuo na Alemu, napade je, zauze, pobi sve muško, oplijeni je i spali. (36) Odande se digao da zauzme Kasfo, Maked, Bosor i ostale gradove Galaaditide. (37) Poslije tih događaja Timotej prikupi drugu vojsku i utabori se pred Rafonom s one strane potoka. (38) Juda je poslao svoje da izvide tabor i oni mu javiše: "Oko ovog poglavara skupili su se svi pogani koji nas okružuju i stvorili su golemu vojsku; (39) najmili su i Arape kao pomoćne odrede; utaborili su se preko potoka, pripravni da te napadnu." Juda krenu da ih presretne. (40) Timotej reče zapovjednicima svoje vojske kad su se Juda i njegove čete približili vodi: "Ako prvi prijeđe i udari na nas, nećemo mu moći odoljeti jer će imati prednost; (41) a ako se poboji i utabori s one strane potoka, prijeći ćemo mi, udariti i nadvladati ga." (42) Kad se približio toku vode, Juda postavi uz potok narodne pisare i naloži im: "Ne dopustite nikomu da razapinje šatora, nego neka idu svi u boj." (43) On prijeđe prvi onamo, a za njim je slijedio sav narod. Potjera pred sobom sve pogane. Oni pobacaše oružje i pobjegoše da se sklone u karnainski hram. (44) Židovi su najprije osvojili grad, zatim spalili hram sa svima koji su bili u njemu. Tako je oboren Karnain i odonda se Judi nije moglo odoljeti. (45) Juda sabra sve Izraelce koji su bili u Galaadu, od najmanjeg do najvećeg, njihove žene i djecu i imanje, i to se golemo mnoštvo uputilo prema judejskoj zemlji. (46) Stigli su u Efron, važan i vrlo jak grad što se nalazio na putu. Kako ga nije bilo moguće zaobići ni desno ni lijevo, nije bilo druge nego kroza nj. (47) Stanovnici su im uskratili prolaz i vrata zagradili kamenjem. (48) Juda im posla poruku sastavljenu ovim miroljubivim riječima: "Pustite nas da prođemo preko vaše zemlje, da dođemo u svoju; nitko vam neće učiniti nikakve štete, samo ćemo proći." Ali im nisu htjeli otvoriti. (49) Tada Juda oglasi po vojsci neka svatko ostane na svojem mjestu. (50) Junaci vojske zauzeše položaje. Juda je cio dan i cijelu noć napadao, i grad mu pade u ruke. (51) Posjekao je sve muško oštricom mača, porušio grad do temelja, oplijenio ga i prošao tim mjestom po tjelesima pobijenih. (52) Židovi su pregazili Jordan na velikoj ravnici nasuprot Betšanu. (53) Juda je cijelim putem pribirao zaostale i bodrio narod sve dok nije stigao u judejsku zemlju. (54) Radosno i veselo uspinjali su se na goru Sion i prinijeli paljenice zato što su se svi u miru vratili i nitko od njih nije stradao.
(55) Dok su Juda i Jonatan bili u galaadskoj zemlji a Šimun, njihov brat, u Galileji pred Ptolemaidom, (56) Josip, Zaharijin sin, i Azarja, zapovjednici vojske, čuli su za njihova sjajna djela i bojeve koje su vodili te rekoše: (57) "Proslavimo se i mi, pođimo protiv pogana što su oko nas!" (58) I tako dadoše naloge četama kojima su zapovijedali i krenuše na Jamniju. (59) Gorgija iziđe iz grada sa svojim ljudima da se s njima pobije. (60) Josip i Azarja biše natjerani u bijeg i gonjeni sve do judejskih međa. Palo je u taj dan među izraelskim narodom oko dvije tisuće ljudi. (61) Bio je to velik poraz za narod: nisu slušali Judu i njegovu braću, nego mišljahu da će se istaknuti hrabrošću. (62) Ali, eto, nisu bili od koljena onih ljudi od kojih je dolazio spas Izraelu.
(63) Plemeniti Juda i njegova braća uživali su veliku čast pred svim Izraelom i svim poganima gdje su god čuli za njihova imena. (64) Ljudi se natiskivali oko njih i klicali im. (65) Juda je sa svojom braćom otišao na jug da vojuje protiv Ezavovih sinova. Zauzeo je Hebron i njegova sela, srušio tvrđave, a kule naokolo sve popalio. (66) Digavši tabor, ode da osvoji filistejsku zemlju i prođe Marisu. (67) Toga su dana u boju pali svećenici koji su se htjeli istaći hrabrošću pa se nepromišljeno upustili u boj. (68) Juda se uputio u Azot u filistejskom području i ondje je razrušio žrtvenike, izrezbarene likove njihovih bogova popalio, opljačkao gradove, a onda se vratio u judejsku zemlju.
#6U to vrijeme kralj Antioh prolazio gornjim krajevima. Dočuo je da je perzijski grad Elimaida na glasu s bogatstva, sa srebra i zlata, (2) da je ondje bogat hram u kojem se nalaze zlatni predmeti vojne opreme, oklopi i oružje što ih je ostavio Filipov sin Aleksandar Makedonski, koji je prvi vladao nad Grcima. (3) Zato je krenuo da pokuša zauzeti grad i opljačkati ga, ali nije uspio jer su građani doznali za njegovu nakanu. (4) Oni mu se opriješe s oružjem u ruci: natjerali su ga u bijeg te se odande morao, jako ojađen, probijati natrag u Babilon. (5) Još dok je bio u Perziji, dođoše i javiše mu kako su poražene čete što su upale u judejsku zemlju. (6) I Lizija je navro sa snažnom vojskom, ali je pred Židovima morao pobjeći, jer su oni pobijeđenim vojskama uzeli opremu i obilan plijen i tako postali još jači. (7) Srušili su i sramotni kip što ga bijaše podigao na žrtveniku u Jeruzalemu, a svoje su sveto mjesto okružili visokim zidovima, kakvi su bili i prije, pa tako i Betsur, jedan od njegovih gradova. (8) Kad je kralj čuo te vijesti, prenerazi se i silno uznemiri; pade na postelju i razbolje se od jada što mu se nije želja ispunila. (9) Ostade tako više dana, ali ga je tuga neprestano presvajala. A kad mu bijaše umrijeti, (10) dozva sve svoje prijatelje i reče im: "Nestalo je sna s mojih očiju i srce mi je klonulo od jada. (11) Zato rekoh u svom srcu: 'U koliku li sam tjeskobu zapao i kakav li me to val nesreće zapljusnuo! Mene koji sam u vrijeme svoje moći bio poštovan i ljubljen. (12) Sad mi dolaze na pamet zla koja sam počinio u Jeruzalemu kad sam odande odnio sve zlatno i srebrno posuđe što se u njemu nalazilo i kad sam bez razloga zapovjedio da se stanovnici Jude istrijebe. (13) Sad znam da me zbog toga snašlo ovo zlo i da od velike tuge umirem u tuđoj zemlji!'"
(14) Nato dozva Filipa, jednog od svojih prijatelja, i postavi ga nad svim kraljevstvom. (15) I dade mu svoju krunu, plašt i pečatni prsten, i ostavi mu da odgoji njegova sina Antioha, i da ga uputi u vođenje kraljevstva. (16) Tu kralj Antioh umrije godine sto četrdeset i devete. (17) Kad je Lizija doznao da je kralj umro, postavio mu je za nasljednika njegova sina Antioha, koga je odgajao od njegova djetinjstva. Nadjenuo mu je ime Eupator.
Juda Makabej opsjeda jeruzalemsku Tvrđu
(18) Ali oni koji su bili u Tvrđi uznemiravahu Izraelce oko Svetišta, neprestano smišljajući kako da im naude i tako pomognu poganima. (19) Juda odluči da ih uništi. Zato sazva sav narod na opsadu. (20) Sabrali su se i opkolili ih godine sto pedesete. Načinili su strelišta i bojne naprave. (21) Ali su neki od opkoljenih probili obruč, a njima se pridružili i neki od bezbožnih Izraelaca. (22) Otišli su kralju i rekli mu: "Dokle ćeš oklijevati da nam izvršiš pravdu i osvetiš našu braću? (23) Dobre volje pristali smo da služimo tvome ocu i vladamo se prema njegovim nalozima i držimo se njegovih odredaba. (24) Zato sinovi našeg naroda opsjedaju Tvrđu i zamrziše na nas. I poubijali su sve koji su im dopali šaka i razgrabili su nam baštinu. (25) I nisu samo na nas podigli ruke: podigli su ih i na sve tvoje krajeve. (26) Evo, sad opsjedaju jeruzalemsku Tvrđu: hoće da je zauzmu, a utvrdili su Svetište i Betsur. (27) Ako im se ne ispriječiš, učinit će još i više, a ti ih više nećeš zaustaviti."
Ratovanje Antioha i Lizije - Bitka kod Bet Zaharije
(28) Na te se riječi kralj razgnjevi. Sabra sve svoje prijatelje, starješine svojih pješaka i zapovjednike konjanika. (29) Došle su mu i najamničke čete drugih kraljevina i od morskih otoka. (30) Broj se njegovih snaga podigao na sto tisuća pješaka i dvadeset tisuća konjanika i trideset i dva slona uvježbana za rat. (31) Došli su preko Idumeje i opsjeli Betsur, dugo ga tukli i čak napravili bojne naprave. Ali su oni iz grada provaljivali, palili naprave i hrabro se borili. (32) Tada se Juda, prekinuvši opsadu Tvrđe, utabori kod Bet Zaharije, nasuprot kraljevskom taboru. (33) Kralj ustade u ranu zoru i požuri se sa svojom vojskom prema Bet Zahariji. Njegove su čete zauzele borbene položaje, a trube zatrubile. (34) Slonovima su davali grožđani i dudov sok da ih potaknu za boj. (35) Životinje su razmjestili među bojne redove. Uza svakog slona poredali su tisuću pješaka opremljenih lančanim oklopima i brončanim šljemovima, a k tomu su svakoj životinji pridijelili i pet stotina odabranih konjanika. (36) Ti su upravljali svim pokretima životinje, pratili je svuda i od nje se nisu udaljivali. (37) Na svakog slona privezali su potpruzima jaku drvenu obrambenu kulu. U svakoj su, uz Indijca, bila četiri snažna ratnika. (38) Ostale je konjanike kralj razmjestio na oba krila vojske da uznemiruju neprijatelje i pokrivaju bojne redove. (39) Kad je sunce obasjalo zlatne i mjedene štitove, zablistale su od njih gore i zasvijetlile poput upaljenih zublja. (40) Jedan se dio kraljevskih četa razvi po gorskim visovima, a drugi po nizinama i svi se pokrenuše u čvrstom i uređenom rasporedu. (41) Uzdrhtaše svi koji su čuli graju toga mnoštva, bahat njegovih stopala i zveket oružja, jer ta je vojska bila vrlo velika i jaka. (42) Juda se sa svojom vojskom upusti u boj. U kraljevskoj vojsci pade šest stotina ljudi. (43) Uto je Eleazar, zvan Auran, opazio jednu životinju opremljenu kraljevskom ormom, višu od ostalih. Pomisli da je u njoj kralj (44) i žrtvova se da izbavi svoj narod i steče vječno ime. (45) Hrabro potrča prema životinji, posred bojnog reda. Ubijao je desno i lijevo, a neprijatelji se pred njim razdvojili. (46) Uvuče se pod slona, probode ga mačem i ubi. Životinja se strovali na Eleazara i zgnječi ga. Tako on pogibe ondje. (47) Židovi su, videći silnu kraljevsku snagu i žestoku vojsku, pred njom uzmakli.
Zauzeće Betsura i sirska opsada gore Siona
(48) Kraljevska vojska krenu protiv Židova u Jeruzalemu. Kralj je opsjedao Judeju i goru Sion, (49) a s onima u Betsuru sklopio je mir. Ti su izišli iz grada jer više nisu mogli izdržati opsadu: nisu imali hrane. Bila je, naime, subotnja godina, zemlja počivala. (50) Kralj je zaposjeo Betsur i ondje smjestio posadu. (51) Prilično je dugo opsjedao Svetište. Služio se protiv njega strelištima, bojnim napravama, bacačima plamena, kamenja i strelica, a tako i praćarama. (52) I opsjednuti uzimahu naprave protiv napadača. Borba potraja dugo. (53) Ali u skladištima nestalo hrane. Bila je sedma godina, a, osim toga, Izraelci dovedeni u Judeju iz poganskih krajeva bijahu potrošili i posljednje zalihe. (54) Tako su u Svetištu ostavili malo ljudi jer je zavladala glad. Ostali se raspršili svaki na svoju stranu.
Kralj daje Židovima vjersku slobodu
(55) Filip, koga je kralj Antioh još za svoga života odabrao da njegova sina Antioha odgaja za prijestolje, (56) vratio se iz Perzije i Medije s vojskom koja je pratila kralja. Sad je nastojao da zagospoduje državnim poslovima. (57) Na tu vijest Lizija je samo gledao da što prije ode. Rekao je kralju, vojskovođama i ljudima: "Svaki smo dan slabiji, imamo sve manje hrane, a mjesto koje opsjedamo dobro je utvrđeno. Osim toga, čekaju nas poslovi kraljevstva. (58) Pružimo, dakle, desnicu tim ljudima, sklopimo mir s njima i sa svim njihovim narodom. (59) Dopustimo im da žive po svojim običajima kao i prije, jer su se radi svojih zakona, kad smo ih dokinuli, na nas razgnjevili i sve ovo počinili." (60) Taj je prijedlog kralju i starješinama bio po volji. Po poslanicima ponudio je Židovima mir, a oni ga prihvatiše. (61) Kralj i starješine potkrijepiše sporazum zakletvom, pa su opsjednuti izišli iz Tvrđe. (62) Potom kralj uziđe na goru Sion. Tu vidje kako je mjesto utvrđeno, pogazi svoju zakletvu i zapovjedi da se ono poruši. (63) Nato hitno podiže tabor i vrati se u Antiohiju. Tu nađe Filipa gospodarem grada. Udari na grad i silom ga osvoji.
Zakraljuje se Demetrije I. - Šalje
#7Godine sto pedeset i prve uteče iz Rima Seleukov sin Demetrije, iskrca se sa malo ljudi u nekom primorskom gradu i ondje se zakralji. (2) Kad je ulazio u kraljevski dvor svojih otaca, vojska je uhvatila Antioha i Liziju da ih dovede pred njega. (3) Kad je on to doznao, reče: "Ne pokazujte mi njihovih lica!" (4) Vojska ih pogubi, a Demetrije zasjede na prijestolje svoga kraljevstva. (5) Potom su k njemu došli svi bezakonici i bezbožnici iz Izraela, a predvodio ih Alkim, koji je htio postati velikim svećenikom. (6) Oni su pred kraljem optuživali narod govoreći: "Juda je sa svojom braćom pobio sve tvoje prijatelje, a nas je izagnao iz zemlje. (7) Zato pošalji čovjeka u koga imaš povjerenje: neka ode onamo i vidi kako je Juda opustošio nas i kraljevsku zemlju, pa neka kazni te ljude i sve njihove pomagače!" (8) Vladar je izabrao Bakida, jednog od kraljevih prijatelja, upravitelja Prekorječja, čovjeka ugledna u kraljevstvu i vjerna kralju. (9) Njega posla s bezbožnikom Alkimom, komu je potvrdio svećeništvo, i zapovjedi mu da se osveti Izraelcima. (10) Oni su otišli i s velikom vojskom stigli u judejsku zemlju. Poslali su glasnike Judi i njegovoj braći s miroljubivim riječima, punim himbe. (11) Ali oni nisu vjerovali njihovim riječima, jer vidješe kako su došli s velikom vojskom. (12) A oko Alkima i Bakida okupilo se vijeće zakonoznanaca da pronađe pravedno rješenje. (13) Među Izraelcima prvi su Hasidejci zatražili da se s njima sklopi mir. (14) Govorahu oni: "S vojskom je došao svećenik od Aronova plemena. Neće nam učiniti ništa nažao." (15) Govorio je s njima miroljubivo, uvjeravao ih i zaklinjao se: "Nećemo vam učiniti ništa nažao, ni vama ni vašim prijateljima." (16) Oni mu povjerovaše. A on zapovjedi te između njih uhvatiše šezdeset ljudi i pogubiše ih onaj isti dan, prema riječima Pisma: (17) "Razbacali su tjelesa tvojih svetaca i prolili njihovu krv oko Jeruzalema i ne bijaše nikoga da ih ukopa." (18) Tada strah i trepet obuze sav narod. Rekoše: "Nema u njih ni istine ni pravde, pogazili su nagodbu i zakletvu koju su položili." (19) Bakid ode iz Jeruzalema i utabori se kod Betzeta. Tu je uhvatio mnoge ljude koji su, s nekima od naroda, uskočili k njemu. Bacio ih je u velik bunar. (20) Zatim je zemlju predao Alkimu i ostavio s njim vojsku da mu pomaže. Bakid se vrati kralju. (21) Alkim se stao boriti za velikosvećeničku čast. (22) Oko njega sabraše se svi koji su smućivali svoj narod. Zavladali su judejskom zemljom i počinili mnogo zla u Izraelu. (23) Kad je Juda vidio da zlodjela Alkima i njegovih pristalica protiv Izraelaca nadmašuju i sama poganska zlodjela, (24) stade obilaziti svim judejskim krajevima osvećujući se istaknutim prebjezima i braneći im prolaz zemljom. (25) Kad je Alkim spoznao da se Juda sa svojim pristašama osilio i kad je razabrao da im se neće moći oprijeti, vratio se kralju te ih optužio još gore.
(26) Tada kralj posla Nikanora, jednog od svojih najistaknutijih vojskovođa, koji bijaše neprijatelj Izraelu; naloži mu kralj da istrijebi taj narod. (27) Došavši u Jeruzalem s mnogobrojnom vojskom, Nikanor poruči Judi i njegovoj braći ove himbeno miroljubive riječi: (28) "Neka između mene i vas ne bude rata. Posjetit ću vas miroljubivo, sa slabom pratnjom." (29) Stigao je k Judi. Mirno su jedan drugoga pozdravili, ali neprijatelji bijahu spremni da ugrabe Judu. (30) Razabravši da je k njemu došao s podmuklim nakanama, Juda se prepade te ga više ne htjede vidjeti. (31) Nikanor uvidje da su mu otkrili namjeru te zametnu protiv Jude boj kod Kafarsalama. (32) Tu je od Nikanorovih ljudi palo oko pet stotina, a ostali pobjegoše u Davidov grad.
(33) Poslije tih događaja Nikanor se pope na goru Sion. Iz svetog mjesta izišli su neki svećenici i narodni starješine da ga mirno pozdrave i pokažu mu paljenicu koja se prinosi za kralja. (34) Ali im se on naruga, ismija ih, onečisti i obasu pogrdama. (35) U napadu gnjeva progovorio je ovako: "Ako se Juda sa svojom vojskom ovaj put ne preda u moje ruke, spalit ću tu građevinu kad se, nakon pobjede, vratim ovamo." Potom je izišao sav razjaren. (36) Svećenici su ušli, stali pred žrtvenik i Svetište i progovorili suznih očiju: (37) "Ti si izabrao ovaj Dom da se posveti tvom Imenu, da tvome narodu bude kuća molitve i prošnje. (38) Osveti se tom čovjeku i njegovoj vojsci da padnu od mača! Spomeni se njihove hule i ne daj da odahnu!"
(39) Nikanor je otišao iz Jeruzalema i utaborio se kod Bet Horona. Tu mu se pridružila sirska vojska. (40) Juda se pak utaborio kod Adase, sa tri tisuće ljudi. On se ovako pomolio: (41) "Kad su te poslanici asirskoga kralja pohulili, izišao je tvoj anđeo i pobio njegovih sto osamdeset i pet tisuća. (42) Tako danas satri pred nama tu vojsku da svi ostali znaju da je bezbožnički govorio protiv tvog Svetišta i sudi mu po njegovoj zloći!" (43) Vojske su zapodjele boj trinaestog dana mjeseca Adara. Nikanorova vojska bijaše razbijena, a i on pade u bici. (44) Kad su vojnici vidjeli da im je pao Nikanor, bacili su oružje i razbježali se. (45) Židovi su ih gonili dan hoda, od Adase do okolice Gezera, trubeći za njima bojnim trubama. (46) Iz svih okolnih judejskih sela izlazili su stanovnici i opkoljivali bjegunce. Ti su srtali jedni na druge. Svi su pali od mača, nijedan nije izbjegao. (47) Uzeše plijen od njih. Zatim odsjekoše Nikanoru glavu i desnicu, koju je tako oholo dizao; odnijeli su ih i podigli na vidiku Jeruzalemu. (48) Narod se silno radovao. Taj je dan slavio kao velik blagdan veselja. (49) Odredili su da se taj dan slavi svake godine trinaestog Adara. (50) Tako se judejska zemlja malo smirila.
#8Tada je Juda dočuo za Rimljane: kako su moćni i blagonakloni prema svojim privrženicima, kako sklapaju prijateljstvo s onima koji im se obraćaju i kako su veoma jaki. (2) Pripovijedali su mu o njihovim ratovima i junaštvima kojima su se istaknuli protiv Gala, kako su ih svladali i prisilili na danak, (3) o svemu što su izveli u Hispaniji da se domognu rudnika srebra i zlata, (4) kako su razboritošću i ustrajnošću zavladali svim onim područjem, a ono je od njih veoma udaljeno; kako su potukli kraljeve koji su s kraja zemlje dolazili da ih napadaju, nanijeli im velike poraze i kako im neki donose godišnji danak. (5) Napokon su oružjem satrli Filipa i kitijskoga kralja Perzeja, a tako upokorili i druge koji se bijahu digli na njih. (6) Porazili su azijskog kralja Antioha Velikog, koji je na njih pošao u rat sa stotinu dvadeset slonova, s konjanicima, bojnim kolima i mnogobrojnim pješacima. (7) Uhvatili su ga živa, odredili da on i njegovi nasljednici plaćaju težak danak, da dadu taoce i prepuste im (8) zemlju indijsku, medijsku i lidijsku i neke od svojih najljepših pokrajina, koje onda dadoše kralju Eumenu. (9) Kad su pak neki iz Grčke naumili doći da ih istrijebe, (10) Rimljani su za to doznali i na njih poslali samo jednog vojskovođu. Udarili su na njih te je palo mnogo žrtava. Odveli su u ropstvo njihove žene i djecu i oplijenili ih. Zavladali su njihovom zemljom, razorili im tvrđave i podjarmili ih sve do danas. (11) A i druga kraljevstva i otoke koji su im se opirali Rimljani su satrli i podložili. (12) Svojim pak prijateljima i onima koji se u njih uzdaju ostali su vjerni. Podložili su kako obližnje tako i udaljene kraljeve, boje ih se svi koji čuju za njihovo ime. (13) Komu žele vlast, njemu je i daju. Svrgavaju pak koga ne žele. Vrlo su ojačali. (14) Unatoč svemu tome nijedan se od njih nije okrunio niti obukao grimizom da bi se tako proslavio. (15) Osnovali su vijeće u kojem svaki dan vijeća trista i dvadeset članova, savjetujući se bez prestanka o svom puku, radi njegova blagostanja. (16) Svake godine povjeravaju jednome čovjeku da vlada i upravlja cijelim carstvom. Svi toga jednog čovjeka slušaju: među njima nema ni zavisti ni ljubomore.
(17) Tada Juda izabra Ivanova sina Eupolema, iz Akosove kuće, i Eleazarova sina Jasona i posla ih u Rim da s Rimljanima sklope prijateljstvo i savez (18) da bi se tako oslobodili jarma. Uvidjeli su da grčko kraljevstvo porobljuje Izraela. (19) Poslije vrlo duga putovanja stigli su u Rim, ušli u senat i ovako progovorili: (20) "Juda zvan Makabej i njegova braća sa židovskim narodom poslali su nas k vama da s vama sklopimo savez i prijateljstvo i da nas ubrojite u svoje saveznike i prijatelje." (21) Taj se zahtjev senatorima svidio. (22) Evo prijepisa ugovora koji su urezali u brončane ploče i poslali Židovima u Jeruzalem kao ispravu o miru i savezu: (23) "Neka sreća prati Rimljane i židovski narod na moru i na kopnu zavazda! A mač i neprijatelj bio od njih daleko! (24) Ako, prije svega, Rimu ili kojemu od njegovih saveznika diljem njegove vladavine zaprijeti rat, (25) židovski će se narod na njegovoj strani boriti svim srcem, koliko prilike budu zahtijevale. (26) Protivnicima neće davati niti ih opskrbljivati žitom, oružjem, novcem ni lađama. Tako je zaključio Rim. I on će vjerno vršiti svoje obaveze, a da ne prima jamstvo. (27) Isto tako, ako židovski narod bude prvi napadnut, Rimljani će se na njegovoj strani boriti svom dušom, koliko to od njih budu zahtijevale prilike. (28) Napadačima neće se davati ni žita, ni oružja, ni novaca, ni lađa. Tako je zaključio Rim i on će se ovih obaveza držati bez prijevare. (29) Takav su savez Rimljani sklopili sa židovskim narodom. (30) Ako bi pak poslije toga jedni ili drugi htjeli štogod dodati ili oduzeti, mogu to učiniti po svojoj volji, i što god dodaju ili oduzmu to će ih obvezivati. (31) Što se tiče zala koja im je nanio kralj Demetrije, pisali smo mu ovako: 'Zašto pritišćeš jarmom Židove, naše prijatelje i saveznike? (32) Potuže li se još jednom na tebe, ustat ćemo na obranu njihovih prava i zavojštit ćemo protiv tebe na moru i na kopnu.'"
Bitka kod Beerzeta i smrt Jude
#9Kad je Demetrije dočuo da je u borbi poginuo Nikanor i njegova vojska, ponovo je poslao Bakida i Alkima u Judeju, na čelu desnoga krila. (2) Oni se uputiše prema Galileji i opsjednuše Mesalot na području Arbele. Pošto su ga zauzeli, pogubili su mnogo stanovnika. (3) Prvoga mjeseca godine sto pedeset i druge utaborili su se pred Jeruzalemom, (4) a potom su sa dvadeset tisuća pješaka i dvije tisuće konjanika otišli u Beerzet. (5) Juda se sa tri tisuće odabranih ratnika utaborio u Eleasi. (6) Videći velik broj neprijatelja, uplašiše se. Mnogi pobjegoše iz tabora. U njem nije ostalo više od osam stotina ljudi. (7) Juda je vidio da mu se vojska raspala prije bitke. Klonulo mu srce jer više nije imao vremena da je sakupi. (8) Onako zabrinut reče onima koji su preostali: "Ustanimo! Hajdemo na protivnike! Možda ćemo ih ipak suzbiti." (9) Oni su ga odvraćali riječima: "Zasad možemo samo spasiti život, tako da se sa svojom braćom vratimo i nastavimo borbu. Sad nas je zaista premalo." (10) Juda odvrati: "Ne, toga neću nikad učiniti da od njih bježim! Ako nam je došlo vrijeme, poginimo junački za svoju braću i ne ostavljajmo ljage na svojoj slavi!" (11) Vojska je krenula iz tabora i stala prema njima. Konjanici se razdijelili na dva odreda, praćari i strijelci stupiše na čelo vojske, a tako i udarne čete, sve sami junaci. Bakid je držao desno krilo, (12) bojni se red približavo uza zvuk trube sa dva boka. (13) Oni na Judinoj strani i sami zatrubiše, potresla se zemlja od bojnog tutnja. Bitka se zapodjela ujutro i trajala do večera. (14) Juda je opazio da je Bakid s jezgrom svoje vojske nadesno: oko njega se okupili svi srčani ljudi (15) i razbili su desno krilo i gonili ga do gore Azara. (16) Ali kad su Sirci s lijevoga krila opazili da im je desno krilo provaljeno, nagnuše za Judom i njegovim ljudima i napadoše ih s leđa. (17) Zametnula se ogorčena borba i ranjeni su mnogi s jedne i druge strane. (18) I Juda je pao, a ostali se razbjegli.
(19) Jonatan i Šimun podigli su svog brata Judu i pokopali ga u grobu svojih otaca u Modinu. (20) Oplakivao ga je sav Izrael i ljuto tužio za njim, naričući više dana ovako: (21) "O, kako pade junak, Izraelov spas!" (22) Ostala Judina djela, njegovi ratovi, junaštva koja je izvršio i dokazi njegove slave nisu zapisani jer ih bijaše u obilju.