| Table of Contents | Words: Alphabetical - Frequency - Inverse - Length - Statistics | Help | IntraText Library |
Biblija IntraText CT - Text |
#4Spomenuti Šimun, izdajnik blaga i domovine, okleveta Oniju da je rovario protiv Heliodora i upriličio onu nesreću. (2) Dobročinitelja grada, zaštitnika svojih sunarodnjaka, revnitelja za zakone on se usudio nazvati državnim neprijateljem. (3) Mržnja se toliko raspirila da je neki Šimunov pristaša počinio umorstva. (4) Onija je bio svjestan da je takvo suparništvo mučno i da Menestejev sin Apolonije, upravitelj Celesirije i Fenicije, potiče Šimuna na zloću; (5) zato se uputi kralju, ne da svoje sugrađane tuži, nego radi opće i pojedinačne koristi sveg naroda. (6) Zapravo je dobro vidio da je bez kraljeva posredovanja već nemoguće održavati javni mir i da se Šimun neće okaniti svoje ludosti.
(7) Kad je Seleuk preminuo a kraljevstvo preuzeo Antioh nazvan Epifan, Onijin brat Jason gledaše da se dočepa velikog svećeništva. (8) Sastavši se s kraljem, obeća mu tri stotine i šezdeset talenata srebra i još osamdeset talenata na ime drugog dohotka. (9) Osim toga, obećao je da će platiti još stotinu i pedeset talenata ako mu se dopusti da na svoju ruku podigne gimnazij i efebij i da Jeruzalemcima podijeli antiohijsko građanstvo. (10) Kad je kralj pristao, Jason, čim se dočepao vlasti, prevede svoje sunarodnjake grčkome načinu života. (11) Ukide sloboštine koje je kralj iz čovjekoljublja bio podijelio Židovima posredstvom Ivana, oca Eupolemova - to je onaj Eupolem koji će kasnije poći u poslanstvu da s Rimljanima sklopi prijateljstvo i savez. Ukratko, rušio je zakonite građanske ustanove i uvodio nove protuzakonite običaje. (12) Namjerno je dao ispod tvrđave sagraditi borilište, a sam je najbolje efebe vodio pod petazom. (13) Zbog pokvarenosti bezbožnog Jasona, koji nije bio nikakav svećenik, helenizam je tako ojačao a strana moda uzela toliko maha (14) da svećenici više u službi oko žrtvenika nisu pokazivali nikakve revnosti, nego su se, prezirući Hram i zanemarujući žrtve, na poziv zvečke žurili na Zakonom nedopuštene priredbe u kazalištu. (15) Ne držeći ništa do časti svoje zemlje, vrlo su visoko cijenili helenske počasti. (16) Zato ih je upravo snašla teška nevolja: postadoše im neprijatelji i krvnici baš oni koje su živo nastojali nasljedovati u načinu života i u svemu im biti slični. (17) Božji se zakoni ne krše nekažnjivo, a to će pokazati iduće razdoblje. (18) Kad su se u Tiru, u kraljevoj nazočnosti, održavala petogodišnja natjecanja, (19) poslao je zločinački Jason kao gledaoce one Jeruzalemce koji su imali antiohijsko građanstvo; sa sobom su nosili trista srebrnih drahma za žrtvu Heraklu. No čak i oni koji su ih nosili smatrali su da ih nije zgodno upotrijebiti za žrtvu nego za nešto drugo. (20) Tako je, dakle, novac koji je pošiljalac odredio za žrtvu Heraklu, odlukom onih koji su ga nosili, potrošen za gradnju brodova sa tri reda vesala.
(21) Menestejev sin Apolonije bi poslan u Egipat da pribiva ustoličenju kralja Filometora. Antioh je doznao da kralj ne odobrava njegovih pothvata, pa se stao brinuti za svoju sigurnost. Zato je došao u Jopu, odakle se zaputio u Jeruzalem. (22) Veličanstveno su ga primili Jason i grad i uveli ga uza zublje i klicanje. Poslije isto tako uđe s vojskom u Feniciju.
Menelaj postaje veliki svećenik
(23) Poslije tri godine Jason posla Menelaja, brata spomenutog Šimuna, da kralju odnese novaca i da ga podsjeti na rješenje nekih hitnih poslova. (24) A Menelaj pristupi kralju s preporukama i, dajući dojam ugledna čovjeka, isposlova sebi velikosvećeničku čast, nudeći tri stotine srebrnih talenata više nego Jason. (25) Primivši, dakle, kraljevske naloge, vrati se a da na njemu nije bilo ničega što bi bilo dostojno velikosvećeništva: donio je sa sobom samo jarost nasilnika i bijes divlje zvijeri. (26) I tako je Jasona, koji je potkopao vlastitog brata, potkopao drugi, pa je morao pobjeći u Amanitidu. (27) Menelaj se, doduše, čvrsto držao vlasti, ali kralju nije nikako plaćao obećanih svota, (28) iako je to od njega zahtijevao Sostrat, zapovjednik tvrđave, koji je bio ovlašten da utjeruje dohotke. Zato su obojica pozvana kralju. (29) Menelaj je morao prepustiti veliko svećeništvo u nasljedstvo bratu Lizimahu, a Sostrata je zamijenio Krates, zapovjednik Ciprana.
(30) Dok se to zbivalo, pobunili se Taršani i Malošani zbog toga što su im gradove darovali u miraz kraljevoj inoči Antiohidi. (31) Kralj je, dakle, brže otišao da ih smiri, a kao zamjenika ostavi Andronika, jednog od velikih dostojanstvenika. (32) Menelaj, računajući da mu se pružila zgodna prilika, prisvoji nešto zlatnog posuđa iz Hrama i darova ga Androniku, a drugo porasproda u Tiru i susjednim gradovima. (33) Kad je Onija o tom primio točne obavijesti, oštro ga prekori, pošto se prije povukao u grad-utočište Dafnu kod Antiohije. (34) Stoga je Menelaj nasamo zamolio Andronika da Oniju ubije. Ovaj dođe k Oniji, prijevarom ga namami pruživši mu desnicu na zakletvu, i Onija, sumnjajući doduše, iziđe iz utočišta, a on ga smjesta ubi, ne mareći za pravdu. (35) Zbog nepravednog umorstva toga čovjeka silno su se ogorčili i ožalostili ne samo Židovi nego i mnogi pripadnici drugih naroda. (36) Kad se kralj vratio iz cilicijskih krajeva, dođe preda nj poslanstvo Židova iz različitih gradova te mu se potuži; njima su se pridružili i Grci, jer su i oni negodovali zbog okrutnog umorstva Onije. (37) Antioh, jako ožalošćen i ganut, zaplaka sjećajući se pokojnikove mudrosti i razboritosti. (38) Planu gnjevom i smjesta s Andronika skinu grimizni plašt, razdera mu odijelo i provede ga čitavim gradom sve do onog mjesta gdje je bezbožno ubio Oniju; tu ubojicu smaknuše. Tako ga je Gospodin kaznio onako kako je zaslužio.
(39) Lizimah je s Menelajevim znanjem u gradu počinio mnogo svetogrdnih krađa. Kad se o tom nadaleko proširio glas, puk se diže protiv Lizimaha, ali se već mnogo zlatnine raznijelo. (40) Protiv pobunjenog mnoštva, gnjevom raspaljena, Lizimah naoruža oko tri tisuće ljudi i prvi poče vršiti nasilja, u kojima je četovođa bio neki Auran, čovjek poodmakle dobi i nipošto manje bezumnosti. (41) Kad su ljudi vidjeli da će ih Lizimah napasti, pograbiše jedni kamenje, drugi toljage, a neki zagrabiše pune ruke pepela koji se ondje nalazio, pa svi hrpimice navališe na Lizimahove ljude. (42) Mnoge su ranili, neke ubili, ostale natjerali u bijeg, a samoga oskvrnitelja izmrcvarili kraj riznice.
(43) Zbog toga bi podignuta tužba protiv Menelaja. (44) Kad je kralj došao u Tir, tri su čovjeka što ih je poslalo veliko vijeće branila pravednost svoje stvari. (45) Menelaj, videći da će izgubiti, obeća Dorimenovu sinu Ptolemeju mnogo novaca ako za njegovu stvar predobije kralja. (46) Ptolemej odvede kralja pod neki trijem da se tobože ondje rashladi i skloni ga da promijeni odluku. (47) I doista, Menelaja, krivca svega zla, kralj oslobodi od svih optužbi, dok one bijednike koji bi bili proglašeni nevinima da su svoju stvar branili i kod Skita - osudi na smrt. (48) Tako oni koji su govorili u obranu grada, naroda i svetog posuđa smjesta podniješe nepravednu kaznu. (49) Čak su im i Tirani, zgražajući se nad takvom zloćom, priredili svečani ukop. (50) Zbog lakomosti vlastodržaca Menelaj se ipak održi na vlasti; napredujući u pakosti, postade glavni protivnik svojih sugrađana.
#5U to je vrijeme Antioh pripremao drugu vojnu na Egipat. (2) Gotovo četrdeset dana po svem gradu pojavljivali se konjanici koji su u zlatnim odorama projahivali zrakom; zatim naoružane čete raspoređene u kohorte; (3) pa konjički odredi svrstani u borbene redove, koji su srljali i napadali jedni na druge; na sve strane zamahivanje štitovima, šuma sulica, mačevi izvučeni iz korica, blještav sjaj zlatnih oklopa i svakojake bojne opreme. (4) Svi su molili da ta pojava bude dobar znak.
(5) Uto se pronese lažan glas da je Antioh preminuo. Jason tada uze ništa manje nego tisuću ljudi te iznenada napade grad. Pošto su bili istjerani oni koji su branili zidine i grad već bio zauzet, Menelaj uteče u tvrđavu. (6) Jason je stao nemilice klati svoje sugrađane, ne uviđajući da je uspjeh protiv sunarodnjaka najveći neuspjeh, misleći da stječe pobjedničku slavu nad neprijateljima, a ne nad braćom. (7) Nije se domogao vlasti, nego je sramotno završio svoju izdaju i morao opet tražiti utočište u Amanitidi. (8) Tako se završilo njegovo opako djelo. Optužili su ga kod arapskog vladara Arete te je morao bježati od grada do grada; svi su ga gonili, svi mrzili kao otpadnika od Zakona i proklinjali kao krvnika svoje domovine i svojih sugrađana, dok konačno ne zastade u Egiptu. (9) Tako je on koji je mnoge izagnao iz domovine poginuo u tuđini, otišavši Lakedemoncima ne bi li u ime srodništva našao zaštitu. (10) On koji je toliko ljudi bez sahrane bacio na zemlju ostade neoplakan, bez ukopa i bez mjesta u grobu svojih otaca. (11) Kad je kralj doznao što se dogodilo, pomisli da se Judeja odmetnula. Zato se podiže iz Egipta, zvjerski razjaren u duši, i zauze grad oružanom rukom. (12) Vojnicima zapovjedi da nesmiljeno pobiju sve one koje sretnu i da pokolju one koji uteknu u kuće. (13) Ubijali su mlado i staro, zatirali žene i djecu, klali djevojke i nejačad. (14) U cigla tri dana bilo je osamdeset tisuća žrtava, od čega je četrdeset tisuća palo od udaraca, a isto ih je toliko prodano u roblje.
(15) Ni time se nije izdovoljio, nego se drznuo ući u Hram najsvetiji na svem svijetu, a vodio ga Menelaj, izdajica zakona i domovine. (16) Tu je svojim nečistim rukama uzimao sveto posuđe, poganim rukama grabio darove što su ih drugi kraljevi davali za napredak, slavu i dostojanstvo tog mjesta. (17) Antioh se uznio u srcu, ne misleći da se Gospod samo na kratko vrijeme ljuti na građane zbog njihovih grijeha i zato ne haje za Sveto mjesto. (18) I da nije bilo tolikog mnoštva grijeha, i njega bi, čim bi ušao, udarci biča odvratili od drskosti, kao što su odvratili i Heliodora, koga bijaše poslao kralj Seleuk da pregleda riznicu. (19) Ali Gospodin nije izabrao narod radi Svetog mjesta, nego mjesto radi naroda. (20) Zato je i samo mjesto, imajući udjela u narodnim nevoljama, kasnije sudjelovalo i u blagostanju; zapušteno zbog srdžbe Svemogućega, bit će opet u svoj svojoj slavi obnovljeno nakon izmirenja s velikim Gospodinom.
(21) Antioh, dakle, iz Hrama odnije tisuću i osam stotina talenata pa se požuri u Antiohiju, misleći u svojoj oholosti da zemlju može učiniti plovnom a more prohodnim - toliko mu se uznijelo srce! (22) Za nadstojnike, pak, koji će zlostavljati narod ostavi u Jeruzalemu Filipa, po narodnosti Frigijca, po ćudi surovijega od onoga koji ga je postavio; (23) a na gori Gerizimu Andronika; osim njih još i Menelaja, koji je opakije od drugih gospodovao svojim sugrađanima, a bio je osobito neprijateljski raspoložen prema Židovima. (24) Posla i namjesnika Apolonija na čelu vojske od dvadeset i dvije tisuće ljudi, zapovjedivši mu da sve odrasle pokolje, a žene i mladež proda. (25) Kad je taj došao u Jeruzalem, pretvarajući se kao miroljubiv čovjek, pričeka do svetoga subotnjeg dana; tada, iskoristivši židovski počinak, zapovjedi svojim podređenima da izađu pod oružjem. (26) Sve one koji su došli da vide smotru dade poubijati, a potom je, krstareći s naoružanim vojnicima po gradu, pogubio mnoštvo ljudi. (27) Tada se Juda Makabej povuče sa desetak ljudi u pustinju te su u gorama provodili život kao divlje zvijeri, hraneći se samo zelenjem da se čime ne bi onečistili.
#6Nedugo potom posla kralj Atenjanina Geronta da Židove prisiljava da krše zakone otaca i da se više u svom životu ne ravnaju po Božjim zakonima; (2) pa da oskvrne jeruzalemski Hram i pridijeli ga Olimpskom Zeusu, a onaj na Gerizimu Zeusu Gostoljubivom, kako su to tražili stanovnici tog mjesta. (3) Narodu je bilo teško i nepodnosivo toliko zlo. (4) Pogani ispuniše Hram raspuštenošću i pijankama. Zabavljali su se s djevojčurama i u svetim se predvorjima upuštali sa ženama. Štoviše, u samu su unutrašnjost unosili koješta zabranjeno. (5) Žrtvenik su natovarili nedopuštenim žrtvama koje su zakoni branili. (6) Čak nije bilo dopušteno svetkovati subotu, niti slaviti djedovske svetkovine otaca, niti se uopće itko smio priznavati Židovom. (7) Naprotiv, silom su ih tjerali na mjesečne žrtvene gozbe u spomen kraljeva rođendana, a kad se slavio Dionizov blagdan, morali su ovjenčani bršljanom izići u Dionizovu povorku. (8) Na Ptolemejev poticaj izišla je naredba da se i u susjednim helenskim gradovima jednako postupa sa Židovima, pa da i oni sudjeluju u obrednim gozbama, (9) a da se ubiju oni koji ne prihvaćaju helenskih običaja. Bilo je očito kakva je nevolja nastala. (10) Tako su bile izvedene pred sud dvije žene koje su obrezale svoju djecu. Objesili su im dojenčad o dojke te su ih javno vodili gradom, a onda strmoglavili sa zidina. (11) Drugi se sastajali u obližnjim spiljama da potajno svetkuju sedmi dan: prokazali su ih Filipu te ih zajedno spališe; iz poštovanja prema tome svetom danu, oni se nisu ni branili.
Božja promisao očituje se u progonstvu
(12) One kojima će ova knjiga dopasti u ruke molim da zbog ovih nevolja ne klonu duhom; neka znaju da su se progonstva zbila ne na propast nego na popravak našeg naroda. (13) Znak je velike milosti kad se grešnici predugo ne puštaju nekažnjeni, nego ih namah stiže kazna. (14) Dok u drugih naroda Gospod strpljivo čeka da ih kazni onda kad prevrše mjeru grijeha, dotle je s nama odlučio drukčije postupiti; (15) ne čeka da nas kazni istom kad se već ispuni mjera naših grijeha. (16) Zato nam on nikad ne uskraćuje svog milosrđa niti svoj narod ostavlja, iako ga kažnjava nevoljama. (17) Neka je to dovoljno za opomenu. Nakon ovih nekoliko riječi nastavit ćemo kazivanje.
(18) Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovorili su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu. (19) Ali je on više volio slavnu smrt nego sramotan život, pa sam dragovoljno pristupi mučilištu. (20) Ali prije ispljunu ono što mu je bilo u ustima, kako treba da postupi svaki onaj koji se odlučno čuva onoga što nije dopušteno okusiti ni po cijenu ljubavi prema životu. (21) Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa. (22) Učini li tako, izbavit će se od smrti njihovim čovjekoljubljem, na koje ih obvezuje staro prijateljstvo. (23) Ali on stvori plemenitu odluku, dostojnu svoje dobi i ugleda svoje časne starosti i sijede glave i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još većma dostojnu svetih zakona koje je postavio sam Bog: bez oklijevanja izjavi neka ga samo pošalju u Podzemlje. (24) "Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje. (25) Zbog svog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu. (26) Jer, sve kad bih sada i umakao ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega. (27) A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti (28) i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti." Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu. (29) Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću. (30) Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: "Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti od smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu." (31) I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio ne samo mladeži nego i većini naroda primjer hrabrosti i spomenik kreposti.
#7Uhvatiše tako i sedmoricu braće zajedno s njihovom majkom. Kralj naredi da ih biju bičevima i volovskim žilama: htio ih je prisiliti da jedu zabranjeno svinjsko meso. (2) Jedan od njih progovori u njihovo ime: "Što nas želiš pitati i od nas saznati? Radije ćemo umrijeti nego da prestupimo zakone svojih otaca!" (3) Izvan sebe od bijesa, kralj zapovjedi da se užare tave i kotlovi. (4) Kad ih užariše, zapovjedi da se, naočigled ostale braće i majke, odreže jezik onomu koji je u njihovo ime govorio, da mu se s glave oguli koža i odsijeku udovi. (5) Osakativši ga posvema, zapovjedi da ga još živa primaknu vatri i prže na tavi. Dok se para s tave širila nadaleko, drugi se uzajamno poticali s majkom da junački umru. (6) "Gospodin Bog gleda", govorahu, "i zaista će nam se smilovati, kao što Mojsije objavljuje pjesmom koja svečano svjedoči: 'I svojim ću se slugama smilovati.'" (7) Kad je prvi tako preminuo, dovedoše drugoga na mučenje. Pošto su mu s glave ogulili kožu s kosom, upitaše ga: "Hoćeš li jesti svinjetine prije nego ti ud po ud izmučimo tijelo?" (8) On odgovori jezikom svojih otaca: "Neću!" Zato su i njega podvrgli mučenju kao i prvog. (9) Izdišući reče: "Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni." (10) Poslije njega mučili su trećega. On spremno isplazi jezik kad su zatražili i hrabro pruži ruke. (11) Junački reče: "Od Neba sam primio ove udove, ali ih zbog njegovih zakona prezirem i nadam se da ću ih od njega natrag dobiti." (12) I sam kralj i njegova pratnja zadiviše se hrabrosti mladića koji je prezirao muke. (13) Kad je taj preminuo, podvrgli su četvrtoga istim mukama. (14) Prije nego što je izdahnuo, reče ovo: "Blago onom koji umre od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnuća na život!" (15) Zatim dovedoše petoga i stadoše ga mučiti. (16) On upilji oči u kralja i reče: "Iako si smrtan, imaš vlast nad ljudima i radiš što hoćeš. Ali ne misli da je Bog naš narod ostavio! (17) Samo čekaj, već ćeš vidjeti njegovu veliku moć: mučit će on tebe i tvoje sjeme!" (18) Poslije toga doveli su šestoga, koji pred smrt reče: "Ne zavaravaj se ludo; mi ovo trpimo zbog sebe jer smo sagriješili protiv svog Boga, i odatle nam sva ova strahota. (19) Ali nemoj misliti da ćeš izbjeći kazni ti koji se drsko boriš protiv Boga." (20) Nadasve vrijedna udivljenja i dostojna svijetle uspomene bijaše majka, koja je u jednom jedinom danu gledala smrt svojih sedam sinova: veledušno je to podnijela zato što se ufala u Gospodina. (21) Svakoga od njih poticala je jezikom otaca. Puna plemenitih osjećaja, ona je svoju ženstvenost oživljavala muškom hrabrošću. (22) Govorila im je: "Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život niti vam tkivo složila. (23) Zato će vam Stvoritelj svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz ljubavi prema njegovim zakonima." (24) Antioh pomisli da ga ona omalovažava; u njezinim je riječima nazrijevao porugu. Kako je najmlađi još živio, on ga poče ne samo riječima poticati nego mu se i zaklinjati i uvjeravati ga da će ga obogatiti i usrećiti, sprijateljit će se s njim i povjerit mu visoke službe ako se odrekne pradjedovskih predaja. (25) Kako mladić za to nije ništa mario, kralj dozove majku i uze je nagovarati neka mladiću savjetuje da sebi spasi život. (26) Poslije duga nagovaranja pristala je da savjetuje sina. (27) Sagnula se k njemu pa je, zavaravajući okrutnog silnika, ovako progovorila jezikom svojih otaca: "Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila. (28) Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega i da je tako nastao i ljudski rod. (29) Ne boj se toga krvnika, nego budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!" (30) Tek što je svoje dorekla, mladić reče: "Što čekate? Ne pokoravam se kraljevoj zapovijedi, nego se pokoravam zapovijedi Zakona što ga našim ocima dade Mojsije. (31) A ti, začetniče svake zloće protiv Hebreja, nipošto nećeš izbjeći ruci Božjoj. (32) Mi trpimo zbog svojih grijeha. (33) Pa ako se živi Gospodin na trenutak na nas i razgnjevio, da nas pokara i pouči, on će se opet i pomiriti sa svojim slugama. (34) A ti, bezbožniče, od svih ljudi najpoganiji, ludo se ne uznosi i ne uljuljavaj se ispraznim nadama dižući ruku protiv sinova Neba, (35) jer još nisi izbjegao sudu Boga Svevladara, Svevida. (36) Naša braća, pretrpjevši sada muku prolaznu za život neprolazni, pala su za Božji Savez, a ti ćeš već na sudu Božjemu primiti pravednu kaznu za svoju oholost. (37) Ja sa svojom braćom za zakone otaca i tijelo i dušu rado predajem i molim Boga da se našem narodu naskoro smiluje, a tebe mukama i bičevima prinudi da priznaš da je on Bog jedini. (38) Neka se napokon na meni i na mojoj braći zaustavi srdžba Boga Svevladara kojom se s pravom oborio na naš narod." (39) Sav izvan sebe, kralj se na ovoga razbjesnio još i više nego na druge: napose je gorko osjećao tu porugu. (40) Tako je i ovaj preminuo a da se nije okaljao, pun pouzdanja u Gospodina. (41) Posljednja je, poslije svojih sinova, umrla majka. (42) Toliko, evo, o obrednim gozbama i prekomjernim progonstvima.